AZIJA Hrvatski INDIJA

Pustinjski grad na rubu Indije i misteriozna Vijetnamka Lucy

on
12/05/2016

Na putu prema najzapadnijem dijelu Rajasthana stao sam u Jodhpur. S Ravijem sam se dogovorio da me pokupi ispred željezničkog kolodvora. U međuvremenu kada sam ga čekao, kao i uvijek slijedili su uobičajeni napadi taksista i vozača riksha. Da se obranim od njih, svakome posebno upućujem smrtonosan pogled! Pogled koji ubija! U jednom trenutku prišao mi jedan i primio me za rame. Okrećem se i upućujem mu najsmrtonosniji pogled da sada! Kad ono, Ravi!!! Naš prvi kontakt ikada započeo je upravo ovim gadnim pogledom. Zasigurno loš početak. Nema veze. Sjedamo na motor i pravac ravno.

“Prije sat vremena ugostio sam jednu Vijetnamku! Jel’ imaš što protiv što sam ju ugostio? Ipak nisam ti prije napomenuo”, priča Ravi na putu prema njegovoj kući. “Ma naravno da nemam!!” Dolazimo do njega i upoznajem se s Vijetnamkom Lucy. Cura je na dvomjesečnom putovanju Indijom, Nepalom i Malezijom te korisnica kaučsurfinga kao i svi low buđet putnici. Ali, kasnije o njoj.

27Ravi, Lucy i ja

46Hramovi usred grada

43

Dva dana bio sam u Jodhpuru i svo to vrijeme većinom sam landrao s Lucy okolo-naokolo. Posjetili smo ‘Blue city’, plavi kvart u gradu koji je ujedno i zaštitni znak grada. Obojene fasade starih kuća u kričavo plavo te žene svuda naokolo u šarenim indijskim tradicionalnim haljinama stvaraju ambijent koji opravdava njegovu slavu. Milina za oči, um i dušu! Stvarno je čarobno mjesto!

50Pogled na Plavi grad

25Uličice Plavog grada izgledaju mistično

31Klinci igraju kriket, sport kojeg uopće ne kužim!

Fotogalerija Jodhpura

Svanuo je moj treći dan u Jodhpuru i vrijeme je za pokret. Dižem sidro i krećem prema sljedećoj destinaciji, prema zapadu! Odlučio sam se za pustinjski grad Jaisalmer koji je ujedno i najzapadniji grad Indije. Gradić koji je jednim dijelom tvrđava, nalazi se svega 100-tinjak kilometara od pakistanske granice, duboko u pustinji “Thar Desart”. U misiji mi se priključuje Lucy i predvečer sjedamo u noćni vlak te pravac zapada!

JAISALMER

S jutarnjim zovom novog dana vlak stiže u Jaisalmer. Na izlazu iz vlaka počinje nas pratiti dječak s teškom govornom manom što ga nije sprječavalo da nekako komunicira s nama. Bos, podrapan i prljav, klinac nas zapravo vodi prema centru grada. Dječak pozna sve na putu prema gradu! Koliko smo shvatili, nema roditelje, niti skrbnike i prepušten je samome sebi. Život mu se proteže na relaciji lokalnih vlakova, Jaisalmer – Jodhpur. Iz dječakovih očiju zrači samo sreća i dječja radost, a težina života u kojoj se nalazi za sada je još uvijek prekrivena. Sakrivena negdje u dubini duše! Mislim kako mu nikada nije bila pružena prilika da nauči govoriti. Najveća činjenica po pitanju djece u Indiji je da velika većina klinaca već od ranog djetinjstva prepuštena su sama sebi. Druga velika činjenica je da pojedina djeca, oni koji imaju roditelje, na njihovo naređenje moraju prosjačiti po cesti. Upravo zbog tog milog i nevinog pogleda imaju puno veće šanse na ulici nego odrasli! Tužna priča, ali jebiga! Sve je to Indija. Sreća – tuga, bogatstvo – siromaštvo, jin – jang!

60Ulazak u tvrđavu

61Pogled s tvrđave na cijeli grad

U gradu se smještamo kod kaučsurfera Gyana koji vodi, ili bolje ne vodi, svoj polupropali hostel. Hostel samo da se ne zatvori. Kao i u prošlom blogu, opet ista priča. Kaučsurfer mi je opet vlasnik hostela. Uhhh, ovo opet ne miriše na dobro!!

Već drugi dan Gyan i njegov prijatelj pozivaju nas u pustinjski safari. Bili smo vrlo skeptični oko toga zato što nismo znali hoće li nam to na kraju naplatiti ili ne. Vrlo škakljiva situacija kada su Indijci u pitanju. Da se nekako izvučemo rekao sam im zapravo istinu o svom stajalištu o devama i safariju. Zbog etičkih razloga, što je na kraju rezultiralo i mom dugogodišnjim vegetarijanstvom, ne volim takva tretiranja životinja. Ne volim da se životinje iskorištavaju samo za ljudski užitak. Samo za ljudsku zabavu. Da ne spominjem novac koji te nedužne životinje donose svojim vlasnicima. “….tako da Gyan, neću ja jahati nikakve deve po pustinji!! Lucy mi se isto pridružuje i viče “Niti ja!!”

Ali, Gyan i prijatelj inzistirali su da odemo u pustinju, pa iako i bez deva. “Ok, neće biti tamo nikakve deve. Poštujem vaše odluke”, priča Gyan. Pogledavam se s Lucy, odlučujemo da ipak idemo i sjedamo na motore. Ja na Gyanov, a Lucy na motor od prijatelja. Stvarno sam mu zaboravio ima, tako da će biti i uvijek ostati ‘prijatelj.’ Pustinja je od grada udaljena 40 kilometara za što nam treba sat vremena. Sat vremena indijske vožnje bez kacige i bez pravila. Neprocjenjivo! Čim smo izašli iz Jaisalmera pokupili smo nekog novog Gyanovog prijatelja. Skočio je momentalno na motor, što znači da smo za sada već trojica bili na motoru! Sve mi je to nekako sumnjivo…

Trideset minuta kasnije…

Zaustavlja nas policija. Dva policijska auta prepriječili su ovu praznu cestu te zaustavljali sve sumnjivo što prolazi. Dva Indijca i jedan bijelac na istome motoru zasigurno je izgledalo sumnjivo. Presumnjivo! Silazimo s motora i panduri počnu s ispitivanjem. Minutu kasnije ovaj lik kojeg smo na putu pokupili sjeda na motor i bježi!! Wtf?? Zbunjen pitam policajca:

“Koji vrag se upravo događa? Zašto ovaj bježi??

“Nema registriran motor, niti ikakve moguće papire od motora”, odgovara pandur te nastavlja “ne znam dečko, ali pazi se tih ljudi. To su ti lopovi i varalice!!”

U pozadini Gyan razgovara s nekim preko telefona koji ubrzo dolazi na mjesto događaja. U međuvremenu, naš odbjegli prijatelj Django vrača se na motoru. “Nije valjda da ga je već registrirao??”
Nakon par minuta rasprave svih prisutnih, nekako se sve to izglađuje i policajci nas puštaju. Stvarno ne znam koji se vrag upravo dogodio! I kako je sve to prošlo bez posljedica!! Ništa, sjedamo na motor, nas trojica, i nastavljamo pičiti prema pustinji!
Ah, ta Indija!!

Deset minuta kasnije….

Dolazimo u pustinju i prvo što sam zagledao bila je DEVA!! Nepomična deva sa svojim starim, također nepomičnim vlasnikom stajala je točno ispred nas! Spremna za safari!! Iako smo im rekli NE, svejedno su nam organizirali safari po pustinji!! Gyanom prijatelj to je učinio samo zbog Lucy koja, naravno, odbija devu! Ali, bez obzira na sve, hoće li netko uopće jahati tu devu ili ne, stari čiča čeka svoje pare da si naplati safari!! Odjednom je oživio i počeo vikati!! Sjeo sam s Lucy na pod te slušali desetominutno indijsko prepiranje između prijatelja i starca. Na kraju se opet nekako sve izgladilo. Starac je ipak nekako nažicao neke pare za svoj trud zato što je došao u pustinju. Prijatelj mu je platio nešto, starac je utihnuo, a mi smo krenuli dalje.

Pet minuta kasnije….

Konačno dolazimo na odredište. Suprotno od očekivanog, u pustinji je zapravo bila vrlo opuštajuća i dobroćudna atmosfera. Sve ono što se maloprije izdogađalo, odjednom se zaboravilo. Gledali smo predivni zalazak sunca i razmišljali dal’ da ostanemo ovdje cijelu noć ili ne.

92Lucy i pustinja

88

Svi su nekako navaljivali natrag u grad tako da ništa od noći u pustinji. Kao i na putu prema ovdje, ja sam sjeo na Gyanov motor, a Lucy motor od prijatelja. Nakon sata vremena još luđe vožnje, dolazim s Gyanom u hostel. Ali, Lucy nigdje!!
Pola sata kasnije, evo je konačno. Sva u adrenalinu, dotrčala je do vrata sobe i počela objašnjavati što joj se dogodilo. Na povratku prema hostelu Gyanov je prijatelj u mrtvom mraku i na sredini prazne ceste zaustavio motor, i pokušao ju poljubiti!! Počeo ju je moljakati samo za jedan poljubac te laskati joj kako mu je ona sve u životu i kako mogu zajedno putovati svijetom! Naravno, lik ima obitelj i klince. Na kraju je ipak prihvatio poraz i popustio, te su sjeli na motor i vratili u hostel! Uhh, ta Indija! Zbog svih ovih čudnih i creepy situacija koje su se danas izdogađale, Lucy bježi iz grada i nastavlja svoj put prema Nepalu. Ja ostajem i spreman sam na sljedeće Gyanove poteze!

87Pomahnitali Gyanov prijatelj

 

Holi festival!

Famozni Holi festival ili festival boja, blagdan kada Indijci slave kraj zime i početak proljeća. Svake godine festival se održava na prvi dan proljeća te u znaku buđenja prirode tradicija samog festivala je ogromno međusobno gađanje raznovrsnim kričavim bojama! Nitko nikoga ništa ne pita, nego samo udari po bojama!! Boje u prahu, boje u vodi, vodene puške, vodeni šareni baloni…sve to leti zrakom!

Svanulo je jutro! Počela je ranojutarnja galama na ulicama grada. Nakon malo dvojbe i kalkuliranja, priključujem se ovoj galami i uskačem u sam epicentar zbivanja. Fotić sam zaštitio najlonskim vrećicama da se ne namoči. Čim sam izašao is Gyanovog hostela odmah mi je doletjela šaka nekog klinca na motoru koji me ošamario ko’ gada! Nastavio sam pičiti po ulici al odmah iza ugla naletio sam na bagru koja kao da je čekala samo mene. Čim su me zagledali krenuli su prema meni i par sekundi kasnije, veliki šareni oblak stvorio se nad mojom glavom. Ubrzo sam jednostavno nestao u šarenilu boja!

35Slavlje i galama na ulicama 

19Napad klinaca

40Pasivne promatračice

 Samo dvije minute nakon što sam napustio svoju sigurnu zonu u hostelskoj sobi, bio sam cijeli prekriven bojama. Kada se to već jednom dogodilo, postalo mi je više svejedno. Sa svojim fotoaparatom počeo sam ulaziti u “najkritičnija” šarena područja.

3Posljedica festivala

Fotogalerija Holi festivala

Nastavit će se…

Isto tako, kao i jahanje deva, jahanje slonova isto se kosi s mojim uvjerenjima. Makar, ovdje na farmi bio sam samo promatrač.

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva