AZIJA Hrvatski NEPAL

Nepal – treking po Himalaji (1. dio)

on
05/06/2016

 

DAN 0.  Dolazak u podnožje Himalaje.

Dan prije trekinga stigli smo u Besisahar, selo u podnožju Himalaje. Selo je smješteno na 830 metara nadmorske visine te otvara svoja vrata prema Himalaji.
Društvo u ovom trekingu pravit će mi prijatelj Faruk kojeg sam upoznao u Kathmandu-u. Faruk je rodom iz Iraka, ali još se u djetinjstvu s obitelji preselio u Jordan. Par godina kasnije iz Jordana su otišli u Dansku gdje borave i dan danas. Ako me pitate što je po nacionalnosti, pojma nemam! Ovo je Farukovo prvo veliko putovanje. Nakon godine i godine nedoumice konačno je skupio hrabrosti i kupio avionsku kartu za Nepal te nakon Annapurne otići će u Indiju i dalje lunjati po njoj. Kako je Indija zemlja iz koje sam došao ovdje, svakog dana bacim mu pokoji savjet. Objašnjavam mu obje strane Indije. Onu dobru. I onu lošu. Moram ga malo pripremiti na tu svetu zemlju koja osobno meni nije nešto legla.

U Besisahar smo došli s malim natrpanim lokalnim autobusom. Muka od vožnje! Odmah smo pronašli vrlo jeftini smještaj, svega 7 kn po glavi kojeg smo bez razmišljanja uzeli i srušili se u krevet. Sutra je veliki dan, početak trekinga i trebamo se odmoriti. Nego da se vratim na nepalske autobuse. Prema nekim statistikama, lokalni nepalski autobusi proglašeni su trećim najgorim javnim prijevoznim sredstvom na svijetu!! Autobusi su im vrlo mali ali unatoč tome svejedno ih natrpaju trostruko više nego što im kapacitet to dopušta. Kada tome još uskoče nepalske makadamsko-rupičaste ceste, dobije se zasluženo treće mjesto na ljestvici statistike.

30

DAN 1.  Besisahar (820 m.n.v) – Ghermu (1130 m.n.v.)

Budimo se u 7 ujutro. S Farukom sam se dogovorio kako bi najbolje bilo da  treking obavimo svaki zasebno. Odmah da se ujutro razdvojimo te da se tek navečer nađemo na dogovorenoj destinaciji. Volio bih ovu Annapurnu obaviti sam samcat, fokusiran na svoje misli u ovoj predivnoj Himalajskoj tišini. Kad osoba putuje s nekim, odnosno kada ima nekoga pored sebe većina vremena troši se na razgovor i za tišinu jednostavno nema mjesta. Kada pričamo zapravo ponavljamo sve ono što već od prije znamo. Ali kada slušamo, pa makar i tišinu, možda saznamo nešto novo, čujemo nešto što prije nikad nismo čuli. Tako da, sam samcat. To je to!

00

Faruk kreće prvi te nakon pola sata i ja. Idemo Tomice! To je to! Zbog toga si i došao u Nepal da obaviš ovaj treking! Nemoj da mi sada kukaš! Stavljam ruksak na leđa, čizme na noge i put Annapurne!!

U samom ulazu u Himalaju, u njezinoj prekrasnoj dolini nalaze se malene autohtone kućice koje se savršeno uklapaju u prirodu. Većinom su sagrađene od kamena i drveta te omeđene s drvećima. Nailazio sam na desetine sličnih.

untitled-144

Hodajući pored istih, upijao sam taj pravi mali i neiskvareni život koji je smješten van ovog sirovog i bučnog sistema. Miran život u podnožju planine o kojemu svi nekako podsvjesno maštamo. Scene na koje sam nailazio bile su očaravajuće. Majka plahtom omotava svoje dijete te ga stavlja na leđa. Druga majka ispred kuće raščešljava crnu dugu kosu svojoj kčerki. Žene umotane u svoje ručnike, jedna iza druge stoje u redu kako bi se otuširale s hladnom vodom koja teče iz slavine ispred kuće.

32Tradicionalan način nošenja dijeteta

24Curica pere kosu ispred kuće

untitled-21Vrlo često obitelj voli pokazivati svoje dijete strancima

Tempo kojim sam hodao bio ja jako spor. Zbog svakog prehodanog metra koji se pretvarao u neko moje novo iskustvo, noge jednostavno nisu željele hodati brže. Kad sam u tu kombinaciju umiješao i svoj fotoaparat, hodanje je bilo abnormalno sporo. Ma, kuda mi se i žuri??

9Žene čekaju autobus kako bi se spustile dolje u grad

Nakon sat vremena, dolazim u prvo malo selo. Selo samo od svega par kuća smješteno je na 790 m.n.v te se u njemu nalazi check-point trekinga, mjesto gdje trebam pokazati svoju propusnicu za treking i upisati u knjigu. Baš danas u selu se otvorio novi check-point ispred kojeg su se okupili ljudi da održe neku svoju ceremoniju otvaranja. “Namaste! Namaste”, vuču čim su me spazili.  “Namaste, ljudi. Namaste!! Inače, bio sam treća osoba ikada koja se upisala u tu njihovu knjigu. Faruk je bio prvi te je ovuda prošao prije sat vremena. Sve piše u knjizi! Brzi je taj Faruk, jebem mu. Nije valjda da je trčao?
Nakon što sam se upisao u tu njihovu knjigu počastili su me čajem i kolačima. Uhh, savršeni početak puta!! Natrpao sam se sa svime što su mi ponudili i krenuo dalje.

17Bizoni svuda naokolo

Put po kojem hodam prati rijeku koja se užurbanim ritmom spušta po Himalaji. U njoj sam se umio i mislim da je to najhladnija rijeka koju sam ikada dotaknuo. Živi led. Kako i ne bi kad nastaje iz himalajskih ledenih vrhova. Vrlo često mi se događalo kada više nisam znao gdje se točno nalazim i koliko imam još do sljedećeg sela, upravo tada bi se netko pojavio ispred mene i dao mi upute za dalje. Kao da me netko promatro od gore i slao nekoga da me usmjeri za dalje.

26Željezni žičani mostići nalaze se na svakih par kilometara

2Jedna od mnogobrojnih obitelji koje sam sreo

Ubrzo dolazim u sljedeće selo, Ngadi smješteno na 890 m.n.v. Tamo vidim hrpetinu ljudi kako sjede na cesti. Par muškaraca obavlja nekakve cestovne rutinske radove a ostatak sela sjedi na podu i svjedočilo istima. Kuhao se čaj i dijelio se svima okolo. Dobio sam osjećaj kao da je cijelo selo jedna velika obitelj.

35Radovi na cesti

Sat vremena kasnije konačno sam zakoračio u nešto o čemu maštam već nekoliko godina. O pravim pravcatim rižinim poljima! Takve prizore viđao sam samo na slikama i u dokumentarcima. Ali nikada uživo! Nikada svojim očima! Na početku prvog polja bacam svoj ruksak s leđa i počinjem promatrati. I tako minutama. Satima. Godinama. Nešto najljepše što sam ikada vidio u prirodi.

45Moj prvi doticaj s rižinim poljima

Ubrzo me ugledao čiča. Uzimajući drveni štap u svoje ruke, počeo je trčati prema meni. “Neće me valjda prebiti?”. Kada mi se približio, shvatio sam da mi ga želi prodati. Vidio je da nemam planinarske štapove, što je zapravo moj veliki propust što si ih nisam prije nabavio, te je krenuo s prezentiranjem kako je ovo najbolji štap na svijetu!! Kada je držao taj štap, vidio sam da mu fale svi prsti na šakama. Zapravo, svi prsti odrazani su na pola. “Što vam se dogodilo s prstima??” Išao sam planinariti na Thorung-la Pass (najviši vrh ovog trekinga kroz koju ću i ja proći) bila je zima i toliko hladno da su mi se svi prsti smrznuli. Kada sam se vratio s planine, morali su mu ih odrezati” , odgovara mi s totalno smirenim glasom. Ovo nije bila baš neohrabrujuća priča koju sam danas čuo. Odbio sam štap, okinuo sliku i nastavio putem Thorong-La Pass-a.

49 copyČiča i njegov prijatelj

Sedam-osam sati hoda već su iza mane i polako se osjeća umor. Noge su lagano sve teže i teže, ali um nije. Um želi ići dalje i nikada stati. Ajde, još sat, dva, i to je to. I taj prvi dan će završiti. S Farukom sam se dogovorio da se nađemo u Ghernuu, selu koje se nalazi na 1130 m.n.v. i kojega su nam svi nekako preporučili. Selo gdje ćemo zapravo prenoćiti.

Negdje oko 5 navečer te 10 sati hodanja, konačno stižem u Ghermu. Farukova majica već je visjela na štriku. Dogovor je bio da prvi koji dođe do sela stavi nešto prepoznatljivo ispred kuće gdje će prenoćiti. Eto, naša taktika je upravo preispitana i funkcionira savršeno! Ubrzo dolazi Faruk, sam smiješkom od uha do uha. Zapravo, pucao je od sreće!! Ulazim u kućicu, sjedam na krevet i shvaćam da mi se smiješak ne skida s lica. I tako satima. Ogromni zahvalni smiješak s kojim sam dočekao svoju prvu planinarsku noć. Hvala ti!!!

DAN 2. Ghermu (1130 m.n.v) – Tal (1700 m.n.v)

Kao i jučer, budimo se u 7 ujutro. Krećemo zajedno ali ubrzo se razdvajamo. Faruk je nekako uvijek brži. Ali i neka. Ionako volim hodati sam. Samo ja i priroda oko mene. Puno prostora za razmišljanje. Mislima nikad kraja.

Već nakon sat vremena hodanja osjećam umor. Stao sam u prvom selu i lupio po hrani. Hrana je najvažniji faktor cijelog trekinga. Nakon što sam posljednji mjesec dana koji sam proveo u Indiji zbog financijske situacije počeo štedjeti i na hrani, što je na kraju rezultiralo i gubitkom 5 kilograma (da, bila je to jedna od najglupljih odluka u mojem životu), ovdje na Annapurni odlučio sam NE štedjeti na hrani. Hrana je ipak najvažnija, važnija i od smještaja. Pogotovo ovdje gdje mi treba dvostruko više energije nego u običnom svakodnevnom životu.

Na putu sam nailazio na djecu koja su, obučeni u svoje školske uniforme, išli u školu. Svaki dan moraju prepješačiti i po nekoliko kilometara da stignu na nastavu. Zbog te činjenice, djeca praktički po ovim brdima svaki dan planinare. Prvo u jednom smjeru te nakon nastave u drugom. Nema tu školskih autobusa i roditelja koji će ih vozikati u školu. Čak ih ti isti roditelji niti ne otpraćuju po ovim brdima. Ako se žele školovati, moraju hodati sami. Druge nema!

untitled-8-2Cure na putu prema školi

Često sam nailazio na ljude koji su sjedili uz cestu i s čekićem drobili ogromno kamenje. Jedan vrlo težak ali popularan posao na Himalaji. To veliko kamenje prvo nose muškarci te ga žene kasnije usitnjavaju na skroz sitne dijelove. Kamenje je najvažniji materijal za gradnju kuća i svega oko nje. Zapravo, kamenje je ovdje sve!!

untitled-14-2Žena čekićem drobi kamenje

untitled-20-2Mladići pecaju ribe u potoku. I to s čarapom

Iza zavoja, u sredini ničega, dolazim do kućice ispred koje je stado koza. Nasmiješena žena pucala od sreće i prati taj moj lagani hod. Sudaramo se pogledima i gubim se u njezinim očima. Uhhhh, hvala ti za ovo!! Kako čovjek može biti istinski sretan, a praktični nema ništa. Ali zapravo ima sve!

untitled-32-2Žena, kućica i njezine koze

Uskoro počinje padati i prva kiša. Zapravo, lagana kišica koja nikako da se spusti. Ma nema veze, opremljen sam ja i za najteži pljusak. Imam kišnu kabanicu za sebe i kišnu kabanicu za ruksak. Kako bi sto posto bio siguran da mi to ne premoći, ipak u ruksaku imam fotoaparat i dodatni objektiv, sa sobom sam uzeo i veliku crnu vreću za smeće s kojom mogu, ako dođe do najgoreg, pokriti i sebe i ruksak.

Ubrzo susrećem prekrasnog dlakavog psa koji sjedi i čeka samo mene. Čim me zagledao, počela je pasja euforija i mahanje s repićem. Zajedno smo nastavili dalje. I tako pola sata do table na kojemu piše ‘Tal’. Pas se okreće prema desno i gleda na puteljak koji vodi u to selo. “Isuse, kako ovaj pas zna kamo idem??”. Možda mu je ovo hobi! Možda svakog planinara koji na njega naiđe odvede do ovog mjesta! Hvala ti, prijatelju, ali dalje idem sam.

untitled-35-2Mistaričan pas

Dvadeset minuta kasnije konačno dolazim u Tal, selo  na 1700 m.n.v. Čim sam ušao u selo, već sam ugledao Farukov ručnik kako se vijorio na štriku. Opet je stigao prije mene. Ma mamlaz jedan. E pa sutra nećeš!!

Kada na planini dođe noć, nema se baš nešto posebno zanimljivo za raditi. Umor počinje probijati kroz sve pore van iz tijela, a slika se počinje magliti. Jedino što svaki planinar kristalno vidi, pa čak i čuje je krevet! Krevet koji ga zove da legne u njega i jednostavno nestane. Do jutra! Sutra je ipak novi dan!

Fotogalerija prva dva dana Annapurne!

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva