AZIJA Hrvatski NEPAL

Nepal – treking po Himalaji (4. dio)

on
14/07/2016

DAN 10. Throg Phedi (4450 m) – Thorog-La Pass (5416 m) – Muktinath (3800 m)

Dan osvajanja vrha!!!

Spavao sam samo dva sata! Probudio sam se nekoliko puta po noći s totalno sumnjivim mislima o Thorang-La Passu, najvišem vrhu trekinga kojeg danas osvajamo. Na ovim visinama teško je imati miran san. Visina preuzima inicijativu u svemu, pa tako i u snovima. Tako da sam imao poprilično gadne noćne more!! Još tome svakih pola sata išao sam na WC zato što sam jučer popio oko 8 litara vode, što je jedna od preventiva na ovim visinama. Baš me zanima kako se s time bore profesionalci koji osvajaju vrhove kao što je Mt. Everest! Što to oni na visini preko 8000 m sanjaju??!!
Posljednje buđenje bilo je u 3 ujutro! Puni mjesec te mirna hladna noć sa svojom mističnom tišinom ostavljali su prostor za svaki potencijalni događaj koji se može desiti. S Farukom, Anne te Peri dogovorio sam se da se u pola 4 nađemo ispred kampa i da zajedno krenemo prema vrhu!!

untitled--32Peri, ja, Faruk i Anne. Momenat prije polaska. Vidi se da mi nije svejedno!

Jučer sam imao popriličnih problema sa simptomima visinske bolesti kada sam se pokušao popeti na brdo pored sela samo kako bi si barem malo aklimatizirao tijelo. Opisao sam to u prošlom blogu. Taj jučerašnji strah uvukao mi se duboko u um i pratio me cijelo vrijeme! Što ako neću uspjeti?? Što ako ću se morati vratiti u kamp?? Ajde ajde, korak po korak!!

Od početka trekinga u ruksaku nosim mp3 plejer kojega uopće nisam koristio. Nisam ga koristio sve do danas. Shvatio sam da mi treba nešto na što mi se um može koncentrirati,  nešto da izbjegnem svu ovu sumnju u glavi.
Slušanje glazbe pokazalo se odličnim potezom!! Um se koncentrirao na glazbu neobazirući se na planinu, dok je tijelo samo samcato hodalo prema naprijed. Dugo vremena nisam niti pomislio da se nalazim na 5000 metara nadmorske visine, te da bi se trebao možda malo brinuti. Mp3, to je rješenje!

25Bijeli vrhovi svuda oko nas

Penjanje prema Thorong-La Passu trajalo je cijelu vječnost. Prva tri sata prošla su donekle bez problema. Ali onda, zadnji sat, 200 metara nadomrske visine prije samog vrha počeli su totalni problemi! Visinski problemi! Počeo sam osjećati pritisak u glavi popraćen s glavoboljom koja se sa svakim korakom pojačavala! Nakon 5300 m stvari su postale poprilično ozbiljne. Razmišljao sam čak da se vratim do kampa i da tamo ostanem koji dan, da se aklimatiziram u planinarskom domu. Doslovno sam radio 10 koraka te minutu odmarao!!! I tako sat vremena!! U par trenutaka dogodilo mi se da sam hodao po samom rubu svijesti, i tada bih sjeo na pod. Često sam opet mislio na ljude koji osvajaju Mt. Everest. Zaključio sam da su to totalni luđaci!! Na putu sam susretao ljude s istim simptomima kao i ja. U prolazu bi se pogledali u oči te kratkim pogledima opisali težinu situacije koja nas je zadesila, te je svojim putem!

4Na putu prema vrhu!

Ispod samog vrha pričekao me Faruk. Već sat vremena tamo je sjedio i hvatao zrak! Pametan dečko! Sretan sam što ga vidim i dalje krećemo zajedno. Dvadeset minuta kasnije koji su izgledali kao cijela vječnost, u daljini zagledam vrh!!! Thorong-La Pass!! Oprala me velika euforija i potekla suza!! Takav cijeli nikakav i umoran nije mi jasno kako se euforija uopće može pojaviti. Ali neka! Super da je ovdje.

U 9:36 sati stižemo na vrh!! To je to! Osvojili smo najviši vrh ovog trekinga!! Thorong-La-Pass!!! 5416 m!!! Jeeeee!!!!  Što je najzanimljivije, u trenutku kada sam došao na vrh, sve one moje muke i visinski problemi instantno su nestali. Da li mi je to sve bilo u glavi? Da li sam stvarno imao probleme s visinom? Ili je ova trenutna euforija prekrila sve moje visinske probleme?

untitled--2Osvojen vrh!!!

Na samome vrhu još je bilo nekoliko ljudi. Svi se grlili naokolo. Neki trpali alkohol u sebe, a neki zapalili kubanku. Slavlje na sve strane. Pola sata svi smo se divili sami sebi, i svemu oko sebe, i došlo je vrijeme da krenemo prema dolje. Kada sam konačno mislio da je problemima došao kraj, stigao je novi. Prije samog vrha ostao sam bez vode! Faruk ju također nije imao! Po putu nisam naišao na neko crpište, a sa sobom sam uzeo samo 3 litre koje su nestale do vrha. Žeđ se lagano počela osjećati u svakoj stanici tijela.
Bio sam toliko žedan da sam uzeo snijeg i stavio ga u bocu. Putem prema dolje tresao sam tu bocu, ali uzalud. Zbog hladnoće koja je na ovim visinama, i nakon pola sata snijeg se nije otopio. Zanimljivo kako um počinje raditi kada shvati da nema vodu i da će još neko vrijeme biti bez nje. Sve stvari odjednom postanu manje važne. Važna je samo voda!!
Imali smo samo jednu soluciju- brzinom svjetlosti krenuti prema dolje!! To smo i učinili! U sat vremena koliko nam je trebalo da naiđemo na crpište vode, spustili smo se za 1000 metara! Na otprilike 4500 m! To je definitivno rekord! Sa svojim brzim koracima sjekli smo planinu!!

untitled-19Neravna podloga kojom smo trčali prema dolje upotrazi za vodom

33Ispred nas pojavljivali su se začuđujuće prekrasni landscapovi

38Society, you’re a crazy breed
I hope you’re not lonely without me”.

Korak po korak, minuta po minutu, sat po sat i sve više bili smo niže. Oko 3 popodne spuštamo se već na 3800 metara i stižemo u Muktinath, selo gdje ćemo prenoćiti.

52Dolazak u Muktinath. Lokalni ljudi često koriste konje kao prijevozno sredstvo

Ubrzo pronalazimo guesthouse privlačnog imena Bob Marley. Rijetko tko prešiša taj guesthouse a da se ne zaustavi. Rastafarijanska sudbina sve prolaznike odvede u njega. Pa tako i nas!! Ambijent u guesthouseu sukladan je imenu. Svi su u njemu veseli, a opet opušteni. Ili napušeni. Tražio sam miris trave ali nisam ga namirisao! Atmosfera popraćena reggae glazbom, s pivom u ruci, nešto je najbolje što mi se može dogoditi na kraju današnjeg dana. Definitivno najbolji ambijent cijelog trekinga!  Ehh, danas je dan kojeg neću zaboraviti! Dan koji ću pamtiti cijeli život!

untitled--9Ulaz u Bob Marley guesthouse

DAN 11. Muktinath (3800 m) – Murpha (2670 m)

Nakon jučerašnjeg velikog i teškog dana, danas je sve nekako utihnulo. Onaj veliki entuzijazam koji me gurao cijelo vrijeme prema naprijed, odjednom je nestao. Ostala je samo praznina. Čak je i priroda s ove strane planine nekako dosadna. Bez zelenila, samo krš i jak vjetar. Filozofija na ovoj strani Annapurne malo je drugačija. Ovdje je zastupljena tibetanska pokrajina Mustang u koju, ako želite ući, morate izdvojiti oko 500-tinjak dolara. To područje preplavljeno je ‘bogatim’ turistima koji se s džipovima penju sve do 3500 metara samo kako bi posjetili Mustang. Zbog te famozne pokrajine, s ove strane planine sve je poprilično skuplje. Čak se i prenoćišta plaćaju što na drugoj strani nije bio slučaj. Dovoljno je bilo samo dva puta jesti u prenoćištu u kojemu sam se nalazio i noćenje mi je bilo besplatno. Ali ne i ovdje. Ovdje se sve naplaćuje.

25 copyBudistički samostan na samom rubu litice

untitled-5-2Himalajski džip!

Nakon 3 sata hodanja te prolazak kroz par sela, pronalazim se s Farukom ispred Jomsoma. Sela koje je zadnjih dana svima odzvanjalo u ušima. Zašto?? Zato što se u njemu nalazi jedan jedini bankomat na cijeloj Annapurni!! Da, nema se više para! Danas ujutro potrošili smo zadnje pare i ovaj bankomat nam je čisti blagoslov!! Bankomate, hvala ti!!

67Konji su glavni tegljači tereta

Nakon sat vremena dolazimo u Murphu, selo na 2670 m i završavamo s današnjim hodanjem. Na ulaznim vratima sela čeka nas Andy, Engleski svečenik kojega smo upoznali prije par dana, negdje na Annapurni. Više ne znam gdje točno. Za mnoga sela na Annapurni pričao sam već da su posebna. Ali ovo ovdje, ovo je daleko najposebnije. Cijelo je izgrađeno od kamena te umjesto krovova, na vrhu kuća uskladišteno je drvo za ogrjev. Još mi danas nije jasno zašto im to zamjenjuje krov i crijep. “Što kada pada kiša??”

Dolaskom noći s Andyjem idem u razgledavanje sela. Ubrzo nestaje struja i cijelim selom odjeknuo je totalni mrak. Upalili smo svjetiljku i ulazili u najmračnije ulice i hodnike koje smo ugledali, a u nama je osjećaj kao da smo se vratili tamo negdje u 17. stoljeće!! Hodamo mračnim ulicama i odjednom u daljini načujemo neke tihe glasove i primijetimo kako se svjetlost od lampe lijepi po zidovima kuća. Samo glasovi i tragovi svjetlosti!! I tako svuda naokolo! Objašnjavam Andyju da je ovo selo savršena lokacija za snimanje nekog starog povijesno-mističnog horor filma!! Što je i istina!

Povratkom u guesthouse zaustavlja nas je Andyjev vodič i naređuje nam da sjednemo za stol. Ubrzo je ispod stola izvadio domaću nepalsku rakiju!! Doslovno ispod stola!! Onako neprimjetno! S jednom rukom! Pogodio je savršen trenutak za ovaj svoj čaroban potez! “Hmm, što sad? Što da slavimo?”, mislim u sebi. Imali smo toliko toga za proslaviti tako da smo krenuli odmah na posao!!!

untitled--16Ulice Murphe

DAN 12. Murpha (2670 m) – Kalopani (2535 m)

Dan je težak! Mislim da je najveći razlog prijašnja noć zbog koje sada imam mamurluk. A što, zapili smo se jučer! Danas smo krenuli tek u 11 ujutro i to je definitivno bila najveća pogreška trekinga. Već nekoliko sati hodamo po najjačem mogućem suncu!
Za razliku od jučerašnje dosadne prirode, danas smo već nakon 20 minuta hoda ušli u zelenilo. Šume, livade, potoci i puteljci vraćaju mi entuzijazam koji je ionako već na samom dnu.

untitled--17Prvo zelenilo nakon tjedan dana

Ipak, entuzijazam traje samo neko vrijeme! Par sati kasnije, opet postaje sve teško! Ovo nam je već 12. dan trekinga i polako nam kroničan umor probija van!
Pokraj puteljaka prati nas ogromno prazno korito rijeke. Za vrijeme proljeća korito se napuni kišom i svi poluprazni kanali pretvaraju su u jednu ogromnu veliku divlju rijeku! Topi se snjeg sa vrhova planina!

Jedno od pravila koje je također zabranjeno na Annapurni i koje je opet opisano u priručniku je zabrana prelaženje rijeke! Nisam shvaćao zašto, ali danas sam shvatio. Kako bi si skratili put za nekoliko kilometara, rijeku smo jednostavno prehodali!! Izuo sam čizme, čarape te zasukao hlače, dok se Faruk samo takav obučeni prošetao kroz nju! A jesi lud Faruk!! Struja u rijeci toliko je bila jaka da nisam bio siguran dal’ ću izdržati do kraja a da ne padnem u nju!Izvadio sam fotić iz torbe i držao ga u desnoj ruci u slučaju ako ću padati da ga bacim preko na drugu stranu! Bez obzira na to što nas je riječna struja bacala na sve strane, nekako smo ju uspjeli prehodati. Tri minute čiste patnje i neizvjesnosti! Voda u rijeci bila je NAJHLADNIJA voda u koju sam ikada ušao!! Živi led!! Kako i ne bi kada se slijeva sa snježnih ledenih vrhova!

Farukovo prelaženje rijeke, obučen i u cipelama, kasnije se pokazalo da je to definitivno najgluplji potez trekinga!! Potez za nagradu! Cipele su mu bile mokre sve do kraja trekinga!

untitled--21Poluprazno korito rijeke

Tek uvečer, mukotrpno i u pratnji kiše, stižemo u Kalopani, selo na 2535 metara visine. Pronalazimo smještaj, uzimamo sobu i onesvješčujemo se! Momentalno!

Budim se nakon sat vremena, s cipelama na krevetu, i saznajem da je i Andy u ovom selu. Ubrzo ga pronalazim, kad ono, i njemu je ovo bio najteži dan trekinga! Čudnog li dana. Andy ima problema sa žuljevima i ostao je bez pol nokta na lijevom stopalu! Ozbiljno razmišlja o prekidu trekinga i sutrašnjem povratku u civilizaciju. Bez puno razmišljanja, Faruk mu se samo tako priključio u toj ideji! Pa jebem mu!
“Dečki, pa imamo samo još jedan dan za hodati. Nećemo valjda sad predzadnji dan odustati. Ajde, samo još jedan dan”, vodio samo monolog ali me nitko nije doživljavao. Ipak, dvojica su bila jača od mene i odluka je donesena! Sutra ujutro lovimo autobus s kojim se spuštamo s planine!!

untitled-34Glavna korpa na Himalaji. Odlično služi kao transport kamena i drveta

DAN 13. Kalopani (2535 m) – Tatopani ( 1200 m)

Zadnji dan trekinga!

Šest sati ujutro je. Andy i njegov vodič već stoje ispred našeg guesthousa, spremani za polazak prema autobusu. Da ga uopće i ulovimo, prvo moramo pješačiti do sljedećeg sela koje je dva sata hodanja udaljeno od nas. Andy je sve više šepao, Faruka je lovila panika kako se čim prije mora vratiti u Kathmandu, Andyjev vodič pokazivao nam je vrhove u daljini i davao im imena, a ja?? Ja sam postavljao sebi pitanje: “Zar je to to?? Uskoro je sve ovo gotovo???”

untitled--22Na izlazu iz Kalopani

Već nakon sat i pol stižemo u Ghasu, selo iz kojeg kreću autobusi. Puno smo brži od očekivanog. Niti sam ne znam kako pošto imamo šepavog Andyja. Pronalazimo prvog vozača i odmah pitamo za karte. A vozač, na moju sreću a na njihovu nesreću, odgovara da je danas štrajk i da danas autobusi ne voze!!! “Odlično!!!, odmah pomislim. “Evo vam sad vašeg bježanja s planine”. Imamo samo jednu soluciju. Pješice doći do Tatopanija zadnjeg sela na 1200 m visine, te sutradan iz njega krenuti prema dolje. “Super, ipak ćemo dovršiti ovu Annapurnu do kraja!! Sa stilom!!” Tatopani je udaljen oko 15-tak kilometara za što će nam trebati 5 sati hodanja. “Ajde dečki, još ćete izdržati to nekako! Posebno ti Andy!” Talopani je specifičan po tome što se u njemu nalazi hot spring, vrući izvor prirodne ljekovite vode! Bit’ će to nešto presavršeno za kraj trekinga!!

35 copyPogled na Talopani, zadnje selo trekinga!

Nakon točno pet sati dolazimo u Talopani. Pronalazimo guesthouse, spuštamo ruksake,  uzimamo ručnike i krećemo prema hot springu. Dečkima pored mene sada je ipak drago kako su se stvari danas izdešavale. Drago im je što je baš danas štrajk vozača, i što se trenutno nalazimo ovdje gdje se nalazimo!

untitled--30Pogled s terase hostela. Nije loš, jel’ da??

Trinaest dana su iza nas i dolaskom u Tatopani napravili smo posljednji, 183. kilometar ovog trekinga! Skokom u bazen napunjen s prirodno vrućom vodom završili smo ovaj predivan i nesvakidašnji treking po Himalaji!! Završili smo Annapurnu Circuit Trekk!!!

13288434_10207644966335514_1888376271_oAndy, ja i Faruk!! Zasluženo ‘smacanje’ u hot springu!!

Za kraj samo da cijeli ovaj moj doživljaj trekinga stavim u jednu rečenicu! Spremni??
“Tijelo je patilo, um se čudio, a duša je uživala!!”

Hvala Vam što ste pratili moje pustolovine po ovom dijelu svijeta koje sam vam pokušao barem nekako prenijeti kroz ova 4 bloga. Nadam se da sam u tome donekle i uspio! Cheerse!!

Fotogalerija 10, 11, 12. i 13. dana trekinga!

 

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva