Sunce se uzdiglo iznad šumovitih brda i počelo lupati po krovu autobusa. Bilo je tek 10 ujutro a temperatura se digla blizu 30 stupnjeva. Noćna vožnja je prošla vrlo mirno, uz par zaustavljanja policije pod rotirkama koji su provjeravali identitet putnika. Mislio sam da jednom kad čovjek zakorači u područje Schengena da ga više nitko ništa ne pita, ali izgleda da sam se prevario…izgleda da policija pojedine države sve vjerno i detaljno prati. Na ulasku u Francusku plavci su nas zaustavili još jednom, i izbacili dvojicu, prema izgledu – Alžiraca, te ih detaljno pretraživali nasred ceste, prvo njih a zatim njihovu prtljagu. Znoj im se cijedio niz čelo, Alžircima se muka osjetila na dodir. 

Lijep je osjećaj kad te dovoljno ljudi prati, a još lijepiš kad ti isti izraze želju da te ugoste, gdje god se ti to već nalazio. Tako mi se javio Riječanin Luka, koji s curom živi svega nekoliko kilometara od Monaka. Stupili smo u kontakt još sredinom ožujka, ali kako sam malo po malo micao termin ovog putovanja, komunikacija nam je postajala sve dublja. Pričekao me je na aerodromu sa svojom velikom Mazdom, i sat vremena kasnije već smo ispijali pive na njegovoj terasi. Lijep je to osjećaj kad piješ pivo za koju misliš da si je itekako zaslužio.

Kako sam morao pribaviti još neke stvari za samo pješačenje, ujedno i napraviti neke male preinake na kolicima (da, preinakama nikad kraja), odlučio sam kod njega ostati još jedan dan.
– Jesi li siguran da želiš krenuti iz centra Monaka?
– Naravno. To mi je plan.
– Ne znam baš. Centar Monaka ima jako uske ulice i nisam siguran koliko se istima mog gurati kolica. Uostalom, vidjet ćeš sutra kad otiđeš do grada.
I bio je Luka u pravu, što sam tek sljedeći dan shvatio. 

Prvu noć u Francuskoj spavao sam 10 sati u komadu, i shvatio da toliko dugo nisam spavao barem dvije godine. Noć prije polaska spavao sam samo tri sata, a jučer tek nešto malo u autobusu.

Monako je državica/grad koja je meni jako zanimljiva. Premazana je debelim slojem glamura, kojeg sam vidio već jednom Dubaiju u kojemu sam bio početkom 2015. godine. Samo što tamo igru vode šeici u svojim širokim haljinama, a ovdje bijelci u skupocjenim odjelima. Dubai sam doživio kao futuristički grad (što je i činjenica), kao vrhunac ljudske civilizacije po pitanju infrastrukture, ali i preseravanja ( a bio sam tamo prije 7 godina – što li su u međuvremenu još sve izgradili..), a Monako kao vrh te neke europske kreme. Najskuplja ulica u Europi nalazi se ovdje.

Nisam imao puno vremena za istraživanje, svega nekoliko sati, ali to mi je bilo dovoljno da upijem i osjetim o kakvome je to mjestu riječ. U obilasku grada sam svašta sam vidio i primijetio, a najviše me iznenadila činjenica dokazivanja pojedinih ljudi, onih, koji hodaju na visokoj nozi. Ispred glavnog kasina u državi, La Casino de Monte Carlo, i ispred skupocjenog hotela koji je preko puta kasina, Hotel de Paris Monte Carlo, parkirani su, naravno, brutalni automobili. Pričam o Lamborghinijima, Ferrarijima, Bentleyima, Porscheima, sportskim Mercedesima, itd… Ono što me iznenadilo bili su njihovi vlasnici. Tako bi oni dolazili ispred tog kasina, ili hotela, zaustavili bi se, izašli bi iz auta s nekom ekstazom na licima, predali bi ključeve od svog monstruma jednom od onih zaposlenika koji otvaraju vrata hotela i preparkiravaju aute, i otišli bi unutra. Taj isti zaposlenik samo bi sjeo u auto i preparkirao bih ga metar dalje. Naravno, tijekom tog procesa vlasnik automobila bio bi okružen prolaznicima koji bi se čudili i fotografirali njegov auto. A taj sam bio i ja. Kako sam na jednom mjestu proveo dosta dugo vremena, primijetio sam da bi ti isti ljudi (vlasnici automobila) ubrzo izlazili van iz hotela, zatim bi sjeli u taj svoj isti auto i otišli nekamo. Međutim, ne bi oni zapravo nikamo otišli, već bi napravili jedan mali krug po gradu i ubrzo bi se opet vratili na isto mjesto, ispred hotela ili ispred kasina. I to je bila radnja koja bi se ponavljala još nekoliko puta. I onda sam shvatio da se ti neki pojedinci vole tako malo dokazivati, i namjerno prolaziti kroz cijeli taj proces dolaska i odlaska iz hotela. Običan prolaznik vidio bih ga samo jednom, ali onaj koji tamo sjedi, kao ja, vidio bih ga nekoliko puta. Osobno sam vidio dvojicu takvih, jedan je imao crven Ferrari, a drugi tamno sivi Lamborghini. Uglavnom, neki zanimljiv život živi se ovdje. Bila mi je to jedna dobra razbibriga prije polaska.

U 6 popodne Luka je završio s poslom i s motorom me pokupio ispred kasina, a pol sata kasnije vratili smo se u njegov stan. Kako mi je preostalo još nekoliko zahvata na kolicima, nakon zajedničke večere otišli smo u njegovu garažu i završili sve što je trebalo: stavili smo dvije gurtne ispod kolica kojima ću stegnuti šator, vreću za spavanje i madrac na napuhavanje, stavili smo reflektirajuće trake otraga, zašarafili držač za bocu za ručku, umontirali zadnje svijetlo, stavili tepih na površinu kutije od kolica, itd…

Završili smo točno u 9 navečer, a zatim smo otišli gore u stan gledati nogometnu utakmicu Francuske i Hrvatske. Zakasnili smo nekoliko minuta i Hrvatska je vodila 1:0. Ispijajući male Hainekene, misli su mi bile usmjerene više na sutra negoli na samu utakmicu.

• Monaco