AZIJA Hrvatski KAMBODŽA

Prostranstvima Kambodže – dolazak u sivi Phnom Penh

on
06/08/2017

Ranojutarnje zrake sunca provirile su nam u sobu! Stiglo je novo kambodžansko jutro!! Sjedim na rubu kreveta, i razmišljam o strategiji današnjeg stopiranja. Da li uzeti lokalni autobus koji će nas odvesti van grada?? ili da samo udarimo pješice i izađemo sami iz njega?? Budim Lucy, pakiramo ruksake, punimo prazne flašice s vodom i pokret!!

Na putu prema recepciji prolazimo pored bazena. Svih ovih dana bazen je većinom bio prazan, tek tu i tamo neki nadobudan plivač rastezao bi se u njemu. Ali baš sada kada napuštamo ovo mjesto, u bazenu prevladava totalna ludnica!! Histerija! Euforija! Bob Marley pojačan do kraja probija kroz zvučnike koji vise na lancima sa stropa, ljudi uz rastafarijanski ritam ulijevaju alkohol u sebe čija su lica natopljena srećom kao da sutra ne postoji!!

Pogled mi se produžio na duboke crne Lucyne oči koja me gleda i iščekuje moje sljedeće riječi.

“Maaa znaš što Lucy, mogli bi ostati još jedan dan ovdje!? Što misliš o tome??”
“Daaaaaa!! Savršeno!!!”

Vraćamo se u sobu, navlačimo kupaće na sebe i u ekstazi trčimo prema bazenu!! Skačem na glavu, ronim, ronim, i pojavljujem se centimetar ispred šanka koji se nalazi na vodi. Naručujem dvije pive, naslanjam na rub bazena, čekam da mi se Lucy pridruži i odjednom shvaćam kako je život lijep!!

Taj dan upoznali smo najviše ljudi, saznali najviše korisnih informacija, i čuli najviše priča nego svih proteklih dana! Točno u podne, kada je sunce bilo najjačeg intenziteta, rentali smo bicikle i otišli u laganu vožnju koja nas je dovela do vrlo uznemirujuće i frustrirajuće točke grada, mjesta gdje je prije par desetina godina počinjen opći genocid na ljude. Danas, na tom mjestu ostale su samo lubanje i kosti!!

POL POT – čovjek koji je izgubio dodir s realnošću!!

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postao je premijerom Kambodže koja se tada gušila u strogom režimu komunizma. Kada je gospodin Pol sjeo na tron, krenuo je vrlo ofenzivno! Bio je jedini diktator u povijesti svijeta koji je naredio opći genocid na jednu državu! Želio je uništiti cijelu Kambodžu, te započeti novo doba. U razdoblju od 1975. – 1979. godine bio je odgovoran za smrt 2-3 milijuna ljudi, što je tada činilo 30 posto ukupne populacije. Taj nezaustavljivi entuzijazam svrstava ga na 6. mjesto najzlobnijih diktatora u povijesti!
Što reći nego da je gospodin Pol bio pravi, nemilosrdan gad! Gad od čovjeka!
Mjesta na kojima su se održavala masovna ubojstva prozvana su ‘Killing fields’ ili poljima smrti. Jedan takav nalazi se u Siem Reapu gdje su danas u staklenom monumentu izložene ljudske lubanje i kosti.

130133

Napuštanje Siem Reapa!

“Hej, hajde, idemo! Sad nam je prilika!!”, bile su prve riječi koje su rezonirale po sobi.
Nakon tri noći i četiri dana konačno napuštamo hostel. Hodamo prema glavnoj cesti, odbijajući dosadne, naporne, bezbrojne taksiste koji su mi vrlo često, zapravo uvijek, najveći neprijatelji na putu. Ispred nas samo je 250 km ceste, ali u Kambodži to znači dvostruko više! Zbog činjenice da su ceste jako spore, do Phnom Penha trebat će nam cijeli dan!

Kambodža i nema baš mnogo cesta. Ima tek par glavnih žila kucavica koje spajaju jedan kraj države s drugim. Ostalih par desetina sporednih, vrlo često izgube svoj trag te se pretvore, ili u makadam, ili jednostavno nestanu. Negdje na livadi. Jedna takva žila prolazi kroz Siem Reap, te vodi sve do Phnom Penha.

134Lucy pozira s kartonom

137Radoznali pogledi muškaraca

Nakon 30-ak minuta stopiranja, gdje je Lucy većinom vremena bila napadnuta napaljenim pogledima prolazećih i muškaraca, staje nam, pazite sad, Nijemac s trokolicom!! Koliko smo shvatili, prije par godina došao je ovdje i oženio Kambodžanku, te ubrzo osnovao obitelj, i kupio kućicu u malenom selu izvan grada.

Na zadnjem sjedalu trokolice promatrao sam pravu autohtonu Kambodžu, zemlju u kojoj je turizam zastupljen samo u dva-tri veća grada, te zemlju čija je unutrašnjost još uvijek neistražena, neposjećena i neispričana!

138Njemac i obitelj

Iskrcavaju nas nakon 40-ak kilometara, negdje u sredini svog sela gdje zapinjemo u gužvi, stapajući se s nekoliko stotina ljudi. Ali nema veze, pičimo mi dalje! Nakon dvadesetak minuta staje nam lik koji se vraća u Phnom Penh! Lucy sjeda na stražnje sjedalo i pada u komu, a ja kroz razgovor s vozačem pokušavam saznati nešto više o gradu u koji idemo.

139Vozač koji nas je odbacio 230 km sve do Phnom Penha

146Često viđani kambodžanski transport

Kambodžanci poprilično dobro pričaju engleski jezik. U prosjeku svaki četvrti priča engleski, ali ako naletim baš na tog četvrtog, bez problema možemo voditi normalan i opušten razgovor. Pričanje im nije na razini Indijaca kojima je engleski jednom dijelom i maternji, ali zbog svog Khmerskog jezika koji mi vrlo slično zvuči baš kao Indijski,  izgovor im je puno razgovjetniji, čišći i razumniji nego od Tajlanđana, Burmanaca te, koliko me već sada upozoravaju na njihov izgovor, i od Vijetnamaca.

U zadnjim trzajima bijeloga dana ulazimo u grad gdje nas vozač ostavlja na glavnoj cesti koja zaobilazi centar grada. Pružamo mu ruku rastanka, te laganog koraka nastavljamo prema centru.

140Zalazak sunca iznad Phnom Penha

U sada već teškim, sparnim i večernjim satima, probijamo se kroz male, tamne i neosvijetljene uličice. Pomoću Lucyine navigacije uskoro pronalazimo Nelsonovu kuću (naš kaučsurfer), na kraju jedne od tisuću istih, pod devedeset stupnjeva isprekidanih, međusobno povezanih ulica. Lucy je obavila poziv i kroz par minuta, evo Nelsona!

Dečko je napustio sastanak te se na kratko vratio doma samo kako bi nas ugostio. Predao nam ključeve stana i otišao natrag. Na odlasku mi je rekao: “Tom, evo ti ključ od stana, i zapamtite si da je ovo sada vaš stan. Osjećajte se kao kod kuće. Ovdje vam je frižider u kojemu imate hranu i pive. Ovdje iznad na polici je whiskey. Ako želite nešto kuhati, slobodno se poslužite svime što imam. Još jednom, hvala vam što ste došli. Stvarno sam sretan što ste moji gosti!”, te zatvorio vrata i nestao!

Što reći o ovome, predivnom momku?? Dečko je profesionalni nogometaš i već nekoliko godina putuje državama južne Azije, trbuhom za kruhom mijenja nogometne klubove. Tako ga je prije godinu dana put doveo ovdje gdje trenutno igra za prvoligaški kambodžanski klub. Nemojte me pitati koji jer pojima nemam! Gledajući desetine malih slika koje su razbacane po zidovima stana i u čijim se okvirima nalazi Nelson, zbrojio sam dva i dva, i došao do zaključka. Nelson je pravi, ambiciozan i zgodan dečko, vrlo popularan u kvartu, obožavan među curama, maneken, playboy, biznismen! Ma pravi frajer!! Pazite, a samo su mu 24 godine!!

1000

Na polici iznad tv-a pronašao sam CD s afričkom glazbom, stavio ga u player, otvorio pive, jednu sebi, jednu Lucyni, stavio noge na stakleni stol, i kao što mi je i Nelson napomenuo: “Osjećajte se kao kod kuće!” Evo Nelsone, neću te iznevjeriti! Maaa, ovaj kaučsurfing je najbolji!!

Svanulo je novo nedjeljno jutro. Toliko mi se toga u proteklih sedam dana dogodilo da imam osjećaj kao da sam ovdje minimalno mjesec, a ne samo sedam dana. Još jednom mi se potvrdila poznata putnička činjenica koja me učestalo prati putem – putovanje je savršen način za kupovinu vremena!!!’

Izlazimo na ulicu i uz zagrljaj pozdravljam s Lucy rečenicom “Vidimo se za mjesec dana u Vijetnamu!!” Ona sjeda na motor-taksi koji ju vozi na autobusnu stanicu, a ja pičim prema centru grada, u potrazi za jeftinim hostelom!

 

Sivi Phnom Penh!

Hmmmm, ne znam kako da opišem svoje dojmove ovoga grada. Na prvu mi i nije baš sjeo! Niti na drugu! A bogami niti na treću! Gradom prevlada negostoljubiva, hladna i mračna atmosfera, praćena užarenim betonskim sivilom, koji se besramno širi i uništava ono malo prirode koja vam daje do znanja da se nalazite na Zemlji. Na ulicama duž uz cestu jednostavno je neizbježno zaobići radionice, prodavaonice i dućane metala ispred čijih se ulaza nadziru stotine metalnih profila, naslaganih na palete, te u koje radnici neumorno zaronjavanju cirkulare i stvaraju iritirajući rezonantan zvuk, praćen velikim iskrama koje vam onemogućuju da im se približite, već morate prelaziti cestu da ih izbjegnete.

Upravo mi je to sivilo dalo neshvaćen entuzijazam da svako jutro uz izlazak sunca odlazim u grad, pokušavajući uhvatiti upravo taj ranojutarnji, surovi život na ulicama. Sada kada gledam u prošlost, ove ulične crno-bijele fotografije jedina su svijetla točka koju sam izvukao iz tog sivila.

Fotogalerija života na ulicama Phnom Penha!

Treći dan boravka u poprilično odurnoj dormitory sobi koju dijelim još s devetero ljudi, preko kaučsurfinga javlja mi se Quang, i to s predivnom rečenicom koja je melem za uši – “Ej Tom! Naravno da te mogu ugostiti!!!” Uzeo sam ruksak i pola sata kasnije pojavio se pred njegovim vratima!

Quang je Vijetnamac te je došao u Phnom Penh samo kako bi pokrenuo biznis, kojeg zbog striktnih i vrlo kontroliranih zakona ne može pokrenuli u Vijetnamu. Momak se bavi online prodajom i u tih godinu dana koliko je ovdje, otvorio je, pazite sad, već tri firme!!!
Radno mjesto mu je dnevna soba gdje većinu dana provodi ispred dva velika monitora, te konstantnim razgovorom preko mobitela prima nebrojne narudžbe. Po Quanovim riječima, Kambodža je savršena zemlja za pranje novaca, zemlja u kojoj vas nitko ništa ne pita u vezi vašeg poslovanja. Sve je dobro kad se lova okreće!!

Drugog dana u kaučsurfanju pridružili su mi se Kristina i Oleg, bračni par iz Rusije. Prije par tjedana direktnim letom došli su u Bangkok, dalje nastavili s autobusom, i na kraju završili ovdje. Kuća im se nalazi na sjeveru Rusije, u hladnom Sibiru. Ako pogledate na kartu, to je ono veliko, bijelo, nedirnuto i pomalo već zaboravljeno u gornjem djelu Rusije! Ovo im je prvi puta da su uopće napustili Rusiju! Prvi puta da su pogledali što se nalazi preko granice!
Kada u Sibiru zima pokuca na vrata, što je ajmo reći skoro uvijek, fotoni sunčeve svjetlosti s oduševljenjem vole nestati, te ostane samo pusta, hladna, mrska tama. U samom ‘epicentru’ zime, u razdoblju oko zimskog solsticija, dnevna svjetlost dostupna je samo tri sata! Jedino vrijeme kada mještani konačno mogu vidjeti što se događa izvan svojih toplih četiri zida.

quangKristina, Oleg, Quang i ja

“Jednog, pomalo ‘prohladnog’ sibirskog zimskog jutra”, priča Oleg “išao sam na posao na temperaturi od, pazi sad, minus 72 stupnjeva!!! Čak su i taksisti digli cijenu svojih usluga, trostruko!!”
Tog famoznog, ledenog jutra koje se desilo 2005. godine, živa na termometru spustila se niže nego ikada i potukla sve prijašnje rekorde! Ali uzela i puno ljudskih života. Najpoznatiji slučaj bio je jedan autobus pun ljudi koji se pokvario na praznoj cesti, na čistini u sred ničega, te u razdoblju kada su čekali da ih netko spasi, pola ljudi u autobusu se smrznulo. Normalne sibirske temperature kroz zimski period kreću se od minus 20, pa sve do minus 40-50 stupnjeva, ali tih 20 stupnjeva niže bilo je presudno čak i za njih.

Petog dana kaučsurfanja koje je zaslužno da s Olegom i Kristinom postanem jako dobar prijatelj, čak smo zadnju noć neplanirano završili na lokalnoj privatnoj fešti u kući na kraju ulice, došlo je vrijeme da napustim ovaj sivi Phnom Penh!! Pozdravio sam se s Quanom i sibirskim prijateljima, i krenuo putem juga, prema obalnom gradu na jugu Kambodže! Bye bye Phnom Penh. Nisi me nešto obradovao. Ne dam se da se više nikada nećemo sresti!!

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva