AZIJA Hrvatski VIJETNAM

Vijetnam – čarima prirodnih ljepota

on
24/04/2018

Phong Nha – nacionalni park koji oduzima dah

Selo čija je priroda pravi melem za oči! Savršeno mjesto za rentati motor, i napraviti krug oko cijelog kompleksa čija je cesta duga 36 kilometara. To sam upravo i učinio! Motor nisam trebao rentati zato što sam ovamo došao sa svojim.

DCIM100GOPROGOPR0634.JPGSa sjajem u oku bacam selfi ispred Phong Nha

Kompleks sadržava nekoliko špilja, neke su malene, neke ogromne, a u neke se može ući samo s čamcem. Među svim ovim šumama, brdima i ostalim špiljama ovdje je negdje sakrivena najveća špilja na svijetu,‘Hang Sơn Đoòng’ koju ako i želite posjetiti morate se bookirati godinu dana prije i iskeširati oko 3000 dolara! Jep, 3000 dolara! Cijena sadržava višednevni treking unutar špilje. Pretpostavljam da je sigurno uz vas i najbolji vodič na svijetu koji za tu cijenu mora da vas nosi. Špilja je ‘otkrivena’ tek prije tridesetak godina, a prije desetak otvorena i za javnost. Duga je 5 kilometara, visoka 200 metara i široka 150 metara. Nisam ju niti pronašao, a i niti ne znam gdje se točno nalazi.

DSC01159-1Pogled na brda koja krase ovo mjesto

DSC01179-1Rijeka koja prolazi kroz selo

DSC01248-1Ulazni i izlazni mostić iz sela pruža pogled na cijelo selo

Ali ipak, posjetio sam jednu špilju, Paradise cave’, koja mi se činila nekako najprivlačnijom i najljepšom. Ali i najjeftinijom. Ostale se kreću od 15 dolara pa na dalje, pa tako dolazimo i do najveće špilje na svijetu čija ulaznica dođe oko 3000 dolara.
Nisam neki speleolog, zapravo uopće nemam pojma o špiljama, i ovo mi je bila prva prava špilja u kojoj sam ikada bio. Ali, nekako mislim da je skidanje ovog junfera bilo sa stilom!

DSC01241-1Stepenice koje vode u unutrašnjost špilje

DSC01231-1U samoj dubini špilje

Napuštam ovo čudo od prirode, sjedam na motor i krećem prema sjeveru. Naravno! To je akcija koju zadnjih mjesec dana jedino i radim. Krećem prema Ninh Binh-u, mjestu koje je po landscapeu vrlo slično Phong Nha-u. Neki pričaju da je čak i ljepši. Ajde da i to vidim, baš me zanima da li može biti lijepiš ili ne!

 

Par sati kasnije…

Oko 80 km prije Ninh Binh-a zaustavljam se u malom selu na obali i tražim mjesto da dignem šator. Vozim se po obali gore-dolje, vrludam lijevo-desno, i tako sat vremena, i ništa. Plaža je vrlo loša i totalno neprikladna za podići šator.
Već umoran ko’ pas zapazim ogromnu kuću, najveću u selu, te dolazim do nje, parkiram motor na njezino dvorište, zaustavljam dečka u prolazu i pitam ga gdje mogu postaviti šator, nadajući se da će mi reći: “Ovdje sinko. Ovdje možeš postaviti svoj šator!” Nešto slično zapravo se i dogodilo.
Ubrzo dolazi vlasnica kuće, zatim i vlasnik, i pozivaju me unutra. Ubrzo shvaćam da je ova ogromna kuća zapravo velika sala gdje se održavaju vjenčanja!
Nakon odlične konekcije i razgovora koji je tekao nekim savršenim ritmom, vlasnici mi nude smještaj i nagovaraju neka ostanem kod njih par dana. Odmah objeručke prihvaćam!! Pokazuju mi sobu i u znaku dobrodošlice pozivaju me da im se pridružim na večeri. Ali ne bilo kakvoj večeri, nego ooooogromnoj večeri!! Toliko hrane pred svojim nosom nisam imao mjesecima!

IMG_2041Vlasnici i prepuni stol hrane. Za tu prigodu morali smo nazdraviti!

 

Par dana kasnije…

Još uvijek sam ovdje, i tek sada dolazi onaj najbolji dio! Pošto je ovo ogromna sala gdje se održavaju vjenčanja, te ujedno i ogroman restoran, najveći u selu, već par dana jedem kao da sutra ne postoji! Imam full tretman po pitanju hrane. Doručak, ručak i večeru! Mislim da toliko puno nisam jeo već par godina, još od doma, još od Hrvatske! Imam posebnu dostavljačicu hrane koja mi tri puta dnevno kuca na vrata moje sobe i s punom ‘tacnom’ hrane zove na obrok. Prva dva dana u meni se pojavio neki osjećaj krivnje, krivnja koja mi je govorila kako sve ovo ne zaslužujem. Ali ubrzo mi je taj osjećaj nestao kada su mi se vlasnici počeli besprijekorno zahvaljivati zato što me imaju priliku ugostiti! Pazite sad ovo, vlasnik tog cijelog kompleksa u znak poštovanja prema gostu (meni) svih tih dana kojih sam bio kod njih jeo je vegetarijansku hranu, baš kao i ja. Nije htio jesti meso zato što niti ja ne jedem. Što da velim, ljudi, stvarno ste posebni!

IMG_2094Cura koja mi je tri puta dnevno nosila puni pladanj hrane

IMG_2096Ručak sa svim zaposlenicima

Baš imam sreće! Danas mi je zadnji dan ovdje i baš danas se u glavnoj sali za vjenčanja održava, pogodite što?? Pa vjenčanje!!!

Bio sam već na par vijetnamskih vjenčanja, ali ovo si baš nekako guštam! Inače, vijetnamska vjenčanja totalno su drugačija nego naša. Prije bih rekao kako je njihovo vjenčanje zapravo jedan ogroman zajednički ručak gdje se svi najedu i napiju. I to je to! Nakon 2-3 sata, razlaz!

Nekako sam predvidio da bih se mogao naći u sličnoj situaciji kao što je ova, te sam još prije mjesec dana u ruksak nagurao plavu košulju kratkih rukava. Danas sam ju iščupao iz dna ruksaka i obukao. Zgužvana je da boli za oči, ali nije me sram. Kad sam na ‘cesti’, u pokretu, konstantno polako mjenjajući destinaciju, jednostavno takve male stinice kao što je zgužvana ili podrapana odjeća koju ponekad nosim pada u totalno drugi plan. Odjeća je nešto što mi je totalno nebitno. Nego, pustimo sada to, i vratimo se ovom vjenčanju.

IMG_2048Zbegecan i spreman za vjenčanje!

IMG_2053Polako okupljanje ljudi počelo je već u 9 ujutro

 

Nakon komfora, opet cesta!

Već sam nekoliko puta napomenuo koliko mi je teško opet krenuti na cestu nakon što se dan-dva odmorim u nekom hostelu. Ali ne i danas!!!

Zbog komforta kojim sam bio izložen mislio sam da ću plakati od lijenosti. Ali dogodilo se upravo suprotno. Nakon četiri dana gdje sam imao full service, full tretman u njihovoj kući, spremniji sam nego ikada. Imam osjećaj da mi se odmorila svaka stanica u tijelu, svaka sinapsa u mozgu, te ovom svom hranom ovdje obnovio svaki preskočeni obrok na putu. Spremniji sam nego ikada, bez obzira na to što sam živio ovdje kao kralj, i to totalno besplatno!

Samo 130 km dijeli me od Ninh Binh-a za što mi treba oko 6 sati vožnje. Ali odlučio sam da danas napravim samo polovicu te kilometraže kako bih po zadnji puta spavao na obali, u šatoru uz samo more. Ninh Binh se lagano već nalazi u unutrašnjosti zemlje i nakon današnje noći neću više pomirisati Vijetnamsko more.

Par sati kasnije…

Ovo mi se do sada još nije dogodilo. Već sat vremena lutam gore-dole po obalnoj cesti i nigdje normalnog mjesta za šator. Sam sam si kriv! Na karti sam vidio plažu ali zanemario ovaj, pa poprilično velik gradić, koji leži uz samo more. Ispitujem ljude gdje je kakva normalna samotnjačka plaža, ali nitko me ne šmirgla pol posto! Bacam pogled još malo na google maps koji mi uporno pokazuje da se plaža nalazi svuda naokolo! Trudim se naći ulaz ali uzalud. Nakon sveukupno dva sata vrludanja konačno prolazim malenu najmanju uličicu koja vodi na pustu plažu, konačno lišenu stotinu ljudi, i još toliko motora.

IMG_2103Moj šatorčić i motorčić na mjestu gdje sam kampirao

IMG_2107Već u 5:30 plaža se počela puniti lokalnim ljudima koji su išli u misiju pecanja

Pavel

Kako se sve događa s razlogom, ali baš sve! Imao sam samo još 5 kilometara do Ninh Binh-a, što je oko 10 minuta vožnje. Bio sam žedan i kalkulirao da li stati i osvježiti se, ili lupiti još tih 10 km vožnje i osvježiti se kada dođem na odredište. Žeđ je totalno preuzela inicijativu i stao sam pokraj ceste. Uskoro je pokraj mene projurio nadobudni momak, na natovarenom biciklu. ”Sigurno je dalek put ispred njega”, pomislim. Strusio sam tu flašicu vode do dna, upalio motor i krenuo za likom. Imao sam neki osjećaj u sebi, nešto što mi je govorilo da krenem za njim. Dostigao sam ga na jedan-dva, vozio se pokraj njega i pozdravio ga. Momak odmah miče slušalice iz ušiju i rasteže osmjeh preko cijelog lica. Sreća samo takva! Uslijedile su par osnovnih rečenica, pitanja tko, gdje, koga, gdje i zašto, i minutu kasnije već smo sjedili na kavi kraj ceste!
Momak je iz Poljske i zove se Pavel. Pavel je hard-core putnik. Jedan od onih putnika koji su proputovali pola svijeta a da za to nitko ne zna. Ne voli pričati o sebi, recitirati hvalospjeve o svom putovanju. Jedan je od onih putnika koji putuju svijetom i uopće ne mari za društvenim mrežama, facebookom, followersima, samopromociju i dokazivanja. Sve što ima je e-mail kojeg provjerava na mjesečnoj bazi. Spava samo u šatoru i pije vodu iz potoka. Ali stvarno, pije vodu iz potoka kada naiđe na neki donekle čisti potok.

Što se tiče njegovih putovanja, uopće ne znam od kuda da počnem. Sve ovo što mi je ispričao morao sam čupati iz njega. Ajde, da barem nešto nabrojim!
S biciklom je proputovao cijelu Europu, pola Južne Amerike, prepješačio pola Afrike, dva puta s biciklom prekvačio Island, muvao se s biciklom i po hladnoj Rusiji, spavao danima u šatoru na debelom minusi (oko -37 stupnjeva), kupio, konja u Mongoliji i prejahao cijelu zemlju – i to dva puta, tri puta završio u zatvoru u Africi zato što je ilegalno prošao tri puta granicu…itd…itd…

Njegova percepcija u vezi putovanja malo je drugačija nego moja. On ne voli pričati svojim djelima zato što misli da to što radi totalno je normalna stvar. Kad mene netko upita o mom putovanju, ponekad mi ego poraste do nebesa zato što konačno imam priliku pričati o svojim ‘djelima’. Počinjem recitirati gdje sam sve ja to bio. Priznajem! Prije sam to radio puno češće nego danas. Ali ne i Pavel. Da saznate nešto od Pavela, morate pronaći način kako da to iščupate van iz njega!

Prije sedam godina zaposlio se kao vatrogasac zbog čega je još dan danas sretan. Baš zbog te dužnosti zadnjih par godina nije više u mogućnosti putovati tako intenzivno kao prije. Sada putuje ‘samo’ tri mjeseca u godini, a prije je to radio po godinu-dvije u komadu.  Trenutno je u biciklističkom pothvatu po južnoj Aziji gdje sam ga ovdje u Vijetnamu i upoznao. Prije par mjeseci kupio je superjeftinu avionsku povratnu kartu za sebe i svoj bicikl i u dva mjeseca ‘mora’ proputovati Tajland, Kambodžu, južni Laos, Vijetnam, sjeverni dio Laosa, sjeverni dio Tajlanda iz kojeg se mora vratiti nazad u Bangkok gdje ga čega let za Poljsku!

Evo jednog smiješnog događaja koji mi je ispričao.
Prije nekoliko godina kada je konjem jahao po Mongoliji jedne noći stao je uz sam potok, sparkirao konja, digao šator i otišao spavati. Međutim, usred noći spustila se jaka kišurina i potok je porastao u tren-dva, i razlio se svuda naokolo i Pavelu odnio sve moguće stvari, od šatora, odjeće, torbe, pa sve do novčanika, para. Borio se cijelu noć s poplavom, ali uzalud. Tek je ujutro shvatio da sve što ima su kratke hlače, majica…i konj! Zbog neimanja para i odjeće nije mogao nastaviti svoje putovanje po Mongoliji, te je jedina opcija bila da proda konja i za te pare kupi odjeću, hranu i počinje stopirati prema Poljski. Upravo to je i učinio!!

IMG_2120Jedan i jedini – PAVEL. Lud si ko’ pušta i baš zato si prava inspiracija!

 

Ninh Binh – u zemlji King Konga

Već sam u prošlom blogu pisao o tome kako se skoro pa nikada ne informiram što posjetiti, prema kojoj destinaciji se uputiti. Od drugih putnika koje sretnem po putu saznam sve korisne informacije o području u kojem se trenutno nalazim, i što bih ‘trebao’ sve posjetiti. Dobro ajde, za Ninh Binh znao sam da postoji još prije nekoliko godina, ali to je bilo sve. Upravo mi je sada Pavel objasnio da se svi oni predivni krajolici čije se slike nalaze diljem interneta zapravo ne nalaze u Ninh Binh-u, nego u 15 km udaljenom selu Tam Coc-u. Evo još jednog savjeta od strane nekoga koga sam sreo na putu i koji je došao baš kada je trebao doći. Onako, u zadnji čas.
Strusili smo kavu, ja sjeo na motor, Pavel na bicikl, primio se za moju ruku i zajedno se zapičili prema Tam Coc-u.

Ja kao privremeni motorist za navigaciju većinom koristim Google maps, a Pavel kao iskusni biciklist baš uvijek koriste Maps.me, koja je puno sažetija, puno preciznija i na kraju zapravo bolja nego Google maps. Da, i ja sam mislio da je Google maps najbolja navigacija ikada, ali nakon ove karte shvatio sam da google i nije uvijek najbolji u svemu što izumi. Maps.me više je podložni biciklistima, pješacima, planinarima, brdskim hodačima, itd. Pruža više alternativnih puteva, puteljaka, biciklističkih stazica i planinarskih stazica!

IMG_2121Malo sam ga ‘šlepao’, a malo pratio. Bogami, brz je taj Pavel

 

U svojoj ‘hostelskoj’ karijeri, priznajem nije nešto siromašna, spavao sam u negdje oko 100 različitih hostela, i ovaj ovdje je definitivno broj 1 hostel kojeg sam vidio! Ako se gleda cjelokupni ambijent, definitivno. Ako se samo gleda dorm soba koju dijelim s ostalih 7 ljudi, onda je hostel negdje na samom dnu! Dorm soba jedna je od najlošijih koje sam vidio, crna rupa u univerzumu, ali nema veze. U njoj ću ionako samo spavati. I ništa drugo. Platio sam ju samo pet dolara, i za tu cijenu dobio cijeli ovaj posjed na korištenje koji pruža spokojan pogled na rijeku. Trebam samo šutjeti i biti sretan što sam uopće ovdje di jesam!

IMG_2156Čim sam došao u hostel zbog destinacije gdje se nalazi ostao sam pafff!

IMG_2127Terasa hostela pruža predivan pogled na rijeku i brdo

DSC01466-1Bambusove privatne sobice hostela

DSC01470-1

Ruskinja Ana

Dva dana koliko sam već ovdje društvo mi radi Ana iz Moskve. Upoznali smo se prvo jutro za vrijeme doručka u hostelu, i dogovorili se da zajedno istražujemo cijelo ovo mjesto. Prvi dan sjeli smo na moj motorčić i cijeli dan vozikali se gore-dolje, lijevo-desno, svuda naokolo i istražili sve što se dalo istražiti. Glavna senzacija dana bila je kada smo se popeli na brdo koje pruža fenomenalan pogled na poznatu dolinu čije vam slike odmah iskaču pred oči kada u google otipkate ‘Tam Coc’.

Znate onaj momenat kada godinama gledate slike nekih poznatih krajolika, te se jednog dana tamo stvarno i pojavite i ugledate ih svojim očima?? To mi se baš dogodilo kada sam se popeo na ovo brdo i bacio pogled prema ‘Sanjivoj dolini’, kako sam ju ja nazvao.

Popularnost ovog mjesta u zadnje vrijeme porasla je abnormalno zato što je prije dvije godine kroz ova rižina polja omeđena s prekrasnim brežuljcima trčao King Kong kada su ga ljudi iz Hollywooda naganjali s kamerama!
Na kraju se cijela ta priča prelila u film; King Kong: Skull Island!

DSC01303-1Pogled s vrha na ‘sanjivu dolinu’

DSC01308-1Ana se drži za kamenog zmaja koji spava na samom vrhu brda!

 

Navečer smo zajedno otišli u 5 km udaljen Ninh Binh gdje smo se našli s Pavelom koji je već bio na odlasku prema zapadu Vijetnama. Sat vremena zajedno trusili smo kavu i uspjeli ga nagovorili da dođe u naš hostel. Zapravo, nismo ga niti nagovorili nego je sam donio momentalnu odluku da dođe kod nas i kupi punu vrečicu piva! “To Pavel, sada ću iz tebe izvući sve što se da izvući”. Iscjedit ću te s pitanjima do kraja! Kakav jednostavan čovjek. Ja bih sigurno nekoliko minuta računao, kalkulirao što da učinim…ali ne i Pavel koji je u samo pola sekunde donio ovu odluku. Došli smo u naš hostel, sjeli na terasu uz rijeku, lupili po pivama i razgovorom otišli duboko u noć.

Jučer sam s Anom istražio sve kopnenim putem, i to s motorom, a danas je u planu da sjednemo u čamac i otplovimo po rijeci. Udarili smo pješice do mjesta gdje kreću čamci prema ‘Sanjivoj dolini’, te uskoro pronašli isto. Sjeli sam u čamac, svatko platio 10 dolara, i baš ko’ luđaci čudili se svemu što nas okružuje. Ali bome, stvarno se čudili zato što je priroda ovdje veličanstvena!

Vijetname, sve si mi nekako ljepši i ljepši! Već sam ‘u tebi’ godinu i 4 mjeseca i tek sam sada počeo otkrivati tvoju pravu ljepotu!

DSC01448-1Tijekom vožnje rijekom opet mi se pojavio sjaj u oku

Fotogalerija Ninh Binh-a

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva