Hrvatski NOVI ZELAND OCEANIJA

Gostoprimstvo umiruće obitelji

on
26/06/2019

Pogledavam u nebo i nestrpljivo gledam koliko mi je još vremena ostalo prije nego što mrak legne na travnate brežuljke što me okružuju. Kasno podne je i sunce već odavno gleda gdje da se sakrije, iza kojeg čokoladnog brežuljka nestane. Umor mi se već odavno zavukao pod koži i osjećam ga kako čeka da mu se prepustim i da mi zavlada tijelom, da mi se proširi preko svake stanice tijela i preuzme kontrolu. To je doba kada mi se u glavi upali alarm i počinjem vući statistiku koliko sam danas prehodao, i koliko još moram. Dvadeset i četiri kilometra su iza mene, nije to ni tako loše s obzirom na to da mi je tek prvi tjedan. Jednom kad uđem u onu pravu hodajuću formu, radit ću tridesetke a da neću niti osjetiti.

Stara kuća s desne strane ceste bode me u oko, gleda me kao da smo se već negdje sreli. Zaustavim se ispred drvene ograde ulaznih vrata dvorišta i ko nepomični okomit balvan stojim nasred ceste, a oči mi se lijepe po dvorištu i promatraju ga, u slučaju da se odlučim da ovdje ostanem, te tražim gdje bih mogao kampirati. Uvijek ciljam na travnate površine, šator mi nije samostojeći, već ga moram zabosti u mekanu travnatu zemlju. U daljini čovjek, polako mi se približuje. Oči su mu sakrivene ispod ishabane šilterice, lice mu je nestalo u obrasloj zapuštenoj polu sijedoj bradi, gornji dio tijela pokriven sa starom iznošenom jaknom. Okrenuo se u mom smjeru i krenuo prema meni kao da ga je tako vjetar usmjerio. Pogledi nam se spajaju i ostanu nerazdvojni sljedećih par sekundi. Razvlačim smiješak preko lica kao znak da sam zainteresiran za razgovor. Smiješak ruši prividne predrasude, probija početnički led što većinom puca već na samom početku susreta, baš kao ovaj ovdje, što puca već na desetak metara naše udaljenosti. Susret nam je neizbježan.

– Good day, mate. – tipičan novozelandski pozdrav, iako bih ga čak više prepisao kao pozdrav Australaca.
– Good day – uzvratim mu istom mjerom.
– Kamo ideš?
– Pa evo, pješačim kroz Novi Zeland.
– Što?? Pješačiš?
– Pa da. Krenuo sam prije tjedan dana iz najjužnije točke otoka, i idem sve do Aucklanda.
Gleda on u moja kolica, u ploče s mapom svijeta koje sam pričvrstio na sve tri strane; bočne i onu otraga, i bulji u jednu od njih, u onu gdje piše da sam ovdje došao autostopom.
– “Hitchhiking from Croatia to New Zealand”?? Čekaj, ovdje si došao autostopom?
– Da. Tako je. Ali sada sam u fazi pješačenja.
– Hey mate, you are very crazy!! – rekao je to sa smiješkom na licu, pozitivna gesta je to bila.
– Hey woman! – okrenuo se iza sebe da pozove ženu. Anne joj je ime. Kasnije sam to saznao. – Heeey. Dođi ovamo, woman.
Anne, niti pola minute kasnije, lagano dolazi, šepajući na svoju lijevu stranu. Isto kao i Steve nošena je vjetrom što ju je usmjerio prema nama.
– Hey woman. Pogledaj ovo. Ovaj ovdje pješači po Novom Zelandu! Nisam te pitao…kako ti je ime?
– Tom.
– Ja sam Steve.

Uslijedio je razgovor upoznavanja, kratak razgovor, tek toliko da se malo bolje upoznamo. Spomenuo sam im kako se već spušta noć i da tražim mjesto za kampiranje. Objasnio sam ih da svake večeri kampiram u svom šatoru.

– Tom, ma ne brini…možeš prespavati u našoj kući.
– Kući? Mislio sam vas pitati samo za kampiranje u vašem dvorištu…
– Ma koje kampiranje, ti si zavrijedio da spavaš u kući. Ajde, pozivamo te unutra. Ti si naš gost sada. Ionako imamo jednu sobu koja je prazna.

Iskreno, nisam to nimalo očekivao. Očekivanja su mi trenutno vrlo malena. I moraju tako ostati, moram da ništa ne očekujem, jedino tada ovaj pješački pothvat bit će moguće dovršiti. Moram biti neizbirljiv i totalno flegmatičan, ravan po pitanju komfora. Mora da mi bude svejedno da li spavam vani na hladnoći u šatoru, ili unutra u kući, na toplom mekanom krevetu. Naravno, prihvatio sam njihov poziv. Kolica guram u garažu, kao da ih sakrivam od nekoga, sakrivam tragove da sam ovdje, da me nitko ne može naći i slijedim ove dva supružnika. Slijedim ih u stopu i pratim njihove korake.
– Ajde Tom, idemo otraga. Vidjet ćeš. Samo nas prati.
Ne više od 30-ak metara u nogama, i evo nas na odredištu. Drvena klupica i par stolice postavljene u krug stare crne bačve iz koje šiba vatra, mjesto je njihovog okupljanja, mjesto gdje nakon cjelodnevnog teškog rada ovi ljudi provode vrijeme. Jesen je već u zalaznoj fazi i zima ozbiljno prijeti, i ova vatrica toliko mi trenutno odgovara da joj se ne mogu načuditi. Gledam u nju kao da ju prvi puta vidim, divim joj se, odbljesak plamena svima nama vidi se u očima, a dlanovi na šakama samo da nisam zalijepio na bačvu. Na klupici nas je pričekao njihov sin, odnosno sin njegove žene iz nekog prijašnjeg braka, pošto su se oni tek prije petnaestak godina vjenčali. Nije to bila baš toliko bitna informacija, ali evo, sada je već prekasno, rekao sam. Sin je u kasnim dvadesetima, veliki je to dečko, čak viši i od mene. Sjeo sam na jednu od stolica

56993986_581917518958574_1640911630034272256_n-1

– Tom, jesi li gladan? – upita me njegova supruga.
– O da…gladan sam.
– I mislila sam da jesi. Nakon cjelodnevnog pješačenja i mora da budeš.
– Naravno. Mislio sam kuhati kasnije.
– Ma neee, nećeš kuhati večeras. Ja ću ti nešto složiti za večeru… – i otiđe u kuću.
– Bez brige Tom, skuhat će ti woman već nešto – veli joj muž.

Jednu stvar koju stvarno ne volim, zapravo jako mrzim u vezi njega je to što si suprugu zove woman. Već nekoliko puta prilikom razgovora trebao joj je spomenuti ime, i svaki puta nije ga spomenuo, već je rekao woman. Razlog zašto je to tako je veliki egoističan muški ponos koji sam sebe smatra puno većim i vrjednijih bićem od jedne žene. Ne želi pred nikome, a pogotovo pred njom pokazati ikakve emocije, išta da mu je stalo do nje, već igra ulogu macho muškarca koji mora da bude bezosjećajan komad kamena. Nagledao sam se takvog stava zadnjih par godina po svijetu, pogotovo u Vijetnamu gdje se žena još uvijek smatra nižim bićem te mora da uslužuje muškarca, koji pak nakon što dođe s posla, frustriran i bezosjećajan, sjeda na svoj Iron Throne i čeka da ga žena nahrani. Mrzim takav stav muškaraca i svaki puta dođe mi da im opalim dva šamara…prvi da im se glava okrene za 180 stupnjeva, a zatim onaj drugi da im glava opet sjedne na prvobitno mjesto.

Nije prošlo dvadesetak minuta a supruga mu se vraća, s punom ‘tacnom’ hrane. Rekao sam joj da sam vegetarijanac još prije nego što je otišla u kuću. Moram to ljudima napomenuti kada je u pitanju hrana, zato što sam se puno puta doveo u nepoželjnu situaciju, i njih isto. Pripremila je hranu samo za mene, nešto između sendviča i pizze, nešto što nikada prije nisam vidio, a zapravo je vrlo jednostavno za pripremiti. Nitko od prisutnih nije želio jesti, tako da sam se ubio s hranom.

– Je l’ pušiš, Tom?
– Ne. Nikada niti nisam.
– Ma ne cigarete….marihuanu??
– Aha. Ma prije, nekad, u tinejdžerskim danima. Već dugo nisam. Zašto?
– Želiš li možda pušiti sada?
– Sada? Ovdje?
– Da. Uzgojio sam par grmova, tamo iza u dvorištu.
– Ohh. Hvala vam, ali ne pušim više.
– Svi su se lagano nasmijali, a njegovo lice iz smijeha ubrzo je postalo ozbiljno.
– Umirem, Tom.
– Štoo??
– Umirem. Lagano. Prije godinu dana dijagnosticirali su mi chronic pancreatitis (kronična upala gušterače) što se ne može izliječiti. Doktor mi je rekao da je to rijetka bolest koja me iz dana u dan lagano uništava. Imam još par mjeseci života. Bio sam u bolnici, tjednima, ali ne želim tamo dočekati smrt. Bolje da sam ovdje, doma, s obitelji. Pio sam i svakakve lijekove, ali ništa. Beskorisni su. Marihuana je jedina koja mi pomaže, smiruje mi živčani sustav i nemam problema sa spavanjem. Tom, reći ću ti nešto; svaki dan živi kao da ti je posljednji, zato što ne znaš kada ti je uistinu posljednji.

Nisam te rečenice od njega očekivao, nimalo. Otvoriti se kao knjiga, i to pred totalnim strancem nije nimalo lagano. I cijenim to, jako, cijenim kada ljudi imaju povjerenje prema nekome koga niti ne poznaju. Joint je ubrzo krenuo u krug. Dodao ga svome sinu koji je par puta potegnuo i opet ga vratio njemu. Iako mu je sin već u kasnim dvadesetima, u odrasloj zreloj dobi gdje ima pravo na svoju odluku, 99% njegovih vršnjaka ne bi se usudilo pušiti joint pred ocem. Sakrivali bi se i lagali sami sebi da to ne čine. Ali odnos između njih dvoje je otvoren, razuman i iskren.
I to isto cijenim, tu očevu svjesnost o mogućnosti ljudskih odabira. Svaki ima pravo na svoj odabir i donijeti svoju odluku, odlučiti samo za sebe, pa tako i njegov sin. Steve je duboko svjestan da ne može zabraniti svom sinu nešto ako to sin uistinu želi. Djeca se većinom sakrivaju pred roditeljima, puše, neka se i drogiraju. Baš ta činjenica što rade to ‘poskrivečki’ daje im krila da to nastave i dalje raditi. Zabrana njihovih roditelja da to ne čine nimalo NE pomaže. Jedino što pomaže je razgovor, svjestan otvoren razuman razgovor. Ako čovjeku nešto zabranite, on će to nastaviti i dalje raditi, i to još s većim guštom. Ali, ako mu to isto dozvolite, s vremenom će ga njegova razumnost i slobodna volja, odnosno mogućnost izbora natjerati da misli svojom glavom, te će s vremenom negdje iz same dubine mutnog uma isplivati razum, i želja za time jednostavno će nestati. Ispariti. Ništa se ne postiže zabranom i izbjegavanjem od problema, već razumijevanjem.

Vatrica je lagano počela popuštati, a zima stezati, i otišli smo u kuću da se ugrijemo. Odveli su me u sobu gdje ću večeras prenoćiti, da ostavim ruksak, i da odmah vidim veliki krevet što su već napomenuli prije, i vratili smo se u dnevni boravak da nastavimo tamo gdje smo s razgovorom stali. Ostali smo u jednom trenutku sami, Steve i ja, supruga mu je otišla u susjednu sobu. Sjedim na fotelji u dnevnom boravku, odmah do zida, ispod slike koja mi je visila iznad glave. Njegove oči samo da ne zaplaču, lagano natopljene u sakrivenim suzama, zamišljene i u isto vrijeme ponosne, gledaju u tu sliku nepomično. Ne bi on nikada ni zaplakao, sakrio bi on suze i od samog sebe. Ali vidim ja u njegovim očima puno više nego što on to misli.
– Ovo je moj otac, Tom. Pravi čovjek je bio. Od njega sam naučio puno toga. Umro je prije par godina. – pogled mu je ostao još neko vrijeme na slici kao da vidi nešto više što ja ne vidim. Otišao je u susjednu sobu i vratio se s kutijicom u ruci koju je stavio na stol, i otvorio ju pred mnom.
– Ovo je moj život. Bio nekad. Deset godina služio sam tamo. Evo priznanja kojeg sam dobio. – pokazuje mi bedž, ili medalju, što god, što je u kutiji koja mu valjda previše u životu znači.
– Služio sam u vojsci do 27 godine. Tada sam upoznao nju, woman. – niti tada joj nije rekao ime.

Sjedili smo u sobi, sami, osjećala se tišina u zraku, i spokoj u nama. Malo bih gledao u tu kutijicu, malo u očevu sliku na zidu, malo u Stevea, i njegove mutne zamišljene oči koje su bile odsutne od ove stvarnosti, i otišle negdje u prošlost, u vrijeme kada je sve bilo donekle dobro, u vrijeme kada mu je otac bio živ, a on u vojsci, i u vrijeme kada je bio zdrav i snažan, lišen ikakve kronične bolesti što ga lagano ubija.

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva