AZIJA Hrvatski MJANMAR

Bijeg iz Burme!

on
12/11/2016
Tjedan dana već sam u Baganu i došlo je vrijeme da ga napustim. Zapravo, došlo je vrijeme da napustim i Burmu zato što mi je prije dva dana istekla viza. Za svaki prekoračeni dan koji ću provesti unutar zemlje morat ću platiti 3 dolara. Nije puno, ali najpametnije mi je napraviti špuru i čim ranije stići na myanmarsko – tajlandsku granicu!
Jutro je. Sivi i tmurni oblaci polako nestaju. Ppakiram stvari u ruksak i krećem na autostop. Kiša samo što je prestala padati, već se spustila nova! Poprilično iritantno vrijeme! Kišna sezona polako dolazi svome kraju, ali još je itekako aktivna. Iznalazim iz naseljenog djela grada te ulazim na prazninu što je savršeno za stopiranje. Stavljam ruksake na pod i počinjem rad palcem. Ubrzo ispred mene zaustavlja se motor. Na njemu muž i žena, u kasnim četrdesetima. Muž silazi s motora i započinje razgovor:
“Što to radiš?” upita me iznenađeno.
”Stopiram”, odgovaram mu.
”Što?”
”Pokušavam zaustaviti auto koji će me odvesti odavde.”
”Zašto to radiš? Nemaš novaca?”
”Ma ne, nije u tome problem…neeego, tako ja putujem.”Muškarac se okreće prema ženi i nakon par izgovorenih rečenica na burmanskom, poseže rukom u novčanik.
”Evo, ovdje ti je 12000 kyata i kupi si autobusnu kartu”,
”Ne ne, ne mogu to primiti”, iznenađeno odgovaram.U međuvremenu već je nazvao autobusnu stanicu, saznao vozni red i rekao mi:
”U 8 sati navečer kreće autobus za Meiktilu.”
Meiktila je sljedeći veći gradić kroz koji trebam proći kako bi stigao do granice. Supružnici su inzistirali da uzmem novac i na odlasku rekli:
”Gledaj, ti si stranac u našoj zemlji i sretni smo da ti možemo pomoći. To je naša čast.
Sretno”, sjeli su na motor i otišli.
Hvaaaalaaa!!!” vikao sam za njima. “Uhhh, što je sad ovo bilo?”

Sjedam na pločnik i počinjem razmišljati. Odlučujem da ću nastaviti sa stopiranjem i ako me neće ići otići ću na autobusnu stanicu koja je udaljena 3 km. Kiša opet počinje padati i koliko vidim ovog puta neće tako brzo prestati. sakrivam se cijeli ispod kišobrana a ruksake stavljam na pločnik i pokrivam ih s nepropusnom folijom. Nastavljam sa stopiranjem zato što je to trenutno bilo puno lakše nego hodati 3 km do autobusne stance, noseći dva ruksaka.

Sat vremena kasnije…

Još uvijek se nalazim na istom mjestu. Umjesto auta nadziru se samo lokve vode. Ok, to je to!! Vrijeme je za pokret! Stavljam ruksake na leđa i krećem prema stanici. Desetak minuta kasnije, vidjevši momka kako u daljini s dva ruksaka hoda ispod kišobrana, zaustavlja se žena na motoru. Isti scenarij kao prije sat vremena, samo sada je bila samo žena – bez muža. Ovog puta nismo pronašli zajednički jezik ali zaključili smo da mi treba prijevoz. Žena mi pokazuje neka sjednem na sjedalo iza nje te da će me prebaciti do stanice. Savršeno. Par minuta kasnije, stižemo na stanicu. Silazim s motora i zahvaljujem se ženi na ovoj plemenitoj pomoći. “Pomoć uvijek dođe kada ju zaista trebaš!” Kupujem kartu, sjedam u autobus i konačno nestajem iz Bagana!!!

E sad bih vam postavio pitanje na koje još uvijek ne znam odgovor.
Kada vam netko od prolaznika, ili neprolaznika, pokloni novac za prijevoz i s tim novcem kupite autobusnu kartu s kojom otiđete do svog odredišta – da li se to računa kao autostop? Ili ne? Formalno, nisam primio nikakav auto, ali nisam niti kupio kartu za svoje novce, tako da sam do svog odredišta došao potpuno besplatno! Što je isti slučaj s autostopom! Zapravo, još sam na kraju i zaradio. Par puta već sam se našao u takvoj situaciji i još uvijek ne znam u koju kategoriju prijevoza ovakve situacije pripadaju. Pa evo, možete se uključiti u raspravu nakon što pročitate blog do kraja!

Navečer dolazim u Mektilu i opet ponavljam istu pogrešku. Prekasno sam započeo s današnjim putovanjem te me zahvatila burmanska noć u kojoj je moj najveći neprijatelj – pronalazak smještaja, noćenja. Dvadesetak dolara za isto ne dam, iako je to sad više iz principa nego iz razuma. Za stopiranje je definitivno prekasno, a postaviti šator u gradu, u državi u kojoj je to zabranjeno, je nemoguće. Zapravo, sve je moguće ali neću to učiniti!

133“Na čemu si ti??”  Kad me prate ovakvi pogledi kako hodam gradom, nema šanse da postavim šator u krugu od 100 km!

“Što sad?? Hmmm, da odem još jednom u policijsku postaju?? ispitujem sam sebe. “Maaa ne, prekomplicirano je a i možda mi se neće posrećiti još jednom.”

Počinjem ispitivati ljude gdje je željeznička stanica zato što bi mogao uskočiti u noćni vlak prema Tajlandu i tako odjednom riješiti dva problema – problem smještaja i problem noćnog stopiranja. Uskoro se pojavljujem na vratima stanice. Ovog puta željezničke. Ulazim u ured što više nalikuje na skladište nego na ured. U uredu, naravno, nikoga!! Nakon par minuta čekanja, iz zahoda dolazi čovjek! Gol do pojasa s ručnikom u ruci, počinje mi nešto objašnjavati. Pošto nemam mobitel da mu preko GPS-a pokažem kamo želim ići, iz torbe vadim strganu četverodijelnu kartu Burme s kojom se svakodnevno služim već mjesec dana. Sastavim kartu u jednu veliku cjelinu i pokušavam momku objasniti kamo želim ići. U pomoć priskače drugi momak, začas treći, te ubrzo i četvrti. S prstom klizim po karti sljedeći željezničku prugu. Jedni se okreću prema drugima i započinju:
“Aaaaaaaa, “$’”%#$$!)#&$($)%B$Tajland”, objašnjavaju si. Valjda kako bi želio ići prugom prema istoku zemlje, sve do Tajlanda.
”Yeeeessss!! Thailand!!” sretno ponavljam na glas.
“No train!! No no!” odgovara prvi.
”Train?? No no!” nadoveže se drugi.

Koliko sam shvatio, vlak koji bi me trebao odvesti na istok zemlje gdje bi ušao u sjeverni dio Tajlanda – više ne postoji!! Ali, postoji vlak koji vozi prema jugu zemlje što znači da ću na Tajland zakoračiti u njegov središnji dio.

“Dobro, nema veze. Mogu to prihvatiti”.
-“Train, no no no. Last, 10 min”, ponavlja prvi.
-”Train today no….tomorrow….8 pm”, opet se nadoveže drugi. Vlak koji vozi prema jugu zemlje upravo je otišao!!! Aaaaaaa
”Sir, sir. Bus!!” odjednom se u razgovor uključi treći momak.
Ok, prihvaćam sve samo da se maknem odavde.
“Yes yes!! When?” ispitujem!
Nagovorio sam jednog momka od njih četvorice neka me odveze na autobusnu stanicu. Zašto? Zato što u ne turističkim mjestima diljem cijele Burme autobusne stanice izgledaju kao sve ostalo, samo ne kao stanice. Obično kartu možete kupiti u stražnjem djelu nekog ureda, ili uličnog restorana, te svaki od tih ureda/restorana prodaje kartu samo za jedan grad. Dakle, totalno nemoguće da se tako snađem. Zapravo, sve je moguće, ali ne želim gubiti vrijeme. Momak je izvadio motor iz skladište i rukom pokazao neka sjednem na stražnje sjedalo. Ubrzo smo došli do jednog takvog ureda, i evo opet problema. Iz ovog gradiće ne postoji nekakva veza s kojom mogu otići na jug zemlje. Postoji samo autobus do glavnog grada Naypyitawa koji se nalazi 100 km južnije.
”Ok, yes!! Daj mi ju!!”
Kupujem kartu i za sat vremena autobus je krenuo!
U Naypyitaw sam došao točno u ponoć, niti minutu kasnije. Izlazim iz autobusa i okružuje me 10-orica muškaraca nudeći mi noćenje za 25 dolara.
“Hvala dečki, ali ne želim.” Prenoćit ću ovdje negdje na autobusnoj stanici. Ubrzo hvatam momka koji samo što nije zaključao svoj ured, što mu je ujedno i dom. Da, dom!! Ma, u Burmi je sve malo drugačije.
“Da li mogu možda prenoćiti ovdje, u vašem uredu?” objašnjavajući mu kako trenutno na stanici nema nikoga tko bi me mogao vidjeti. Dobro ajde, taksisti su ovdje što je i više nego dovoljno.
“NE!!” čvrsti i odlučan odgovor koji sam dobio te je nastavio ”Police, forbidden, NO!”
I mislio sam da ću dobiti takav odgovor. Otišao je u ured te se ubrzo vratio sa stolicom u ruci, stavio ju ispred vrata, otišao u ured te za sobom zatvorio vrata. Evo, ovo je čisti primjer kako Burmanci ozbiljno shvaćaju zakon koji je donijela njihova vlada. U polumračnoj praznoj autobusnoj stanici, na kojoj nema nikoga tko bi me mogao vidjeti da sam ovdje (osim znatiželjnih taksista koji nemaju cijelu noć šta raditi), ispred ljudskog nagona da pomažemo jedni drugima – stavljaju jedan zakon. Zbog cjelodnevnog trčkaranja okolo naokolo što mi je uzelo gotovo svu energiju, bio sam jako ljut na njega!! Razumijem da je zabranjeno da spavam unutra zatvorene prostorije što trebam poštivati. Da je lik to slučajno učinio, to bi formalno značilo da me ugostio i ponudio mi smještaj što je u ovoj zemlji zabranjeno. Dakako, vani na otvorenom, ispred vratiju, također je zabranjeno, ali ako će policija slučajno naići, on će biti lišen posljedica.
Maaa, zajebi to sve!! Izvadio sam vreću za spavanje, stavio ju na klupicu koja je predviđena za čekanje voza, pokrio ruksake i sebe preko glave, i na silu zaspao. Probudio sam se ujutro, bez ikakvih hapšenja i problema. Autobusna blagajna već je radila. Momak za pultom konačno priča engleski. Nakon par razmijenjenih rečenica, evo opet problema.
“Autobus koji vozi prema jugu zemlje kreće u 8 sati navečer”, objašnjava mi momak.
Jaooooo, Burma moja Burma. Stvarno me ne voliš!!
173Lik koji me spasio. Cijeli dan me navigirao na autobusnoj stanici

 

Inače, ujutro sam mislio ići na autostop ali zbog diarrhea koja me zahvatila tijekom jučerašnjeg dana, bio sam osuđen da se cijeli dan vrtim u krugovima wc-a!! Dan sam proveo istražujući skrivene kutke autobusne stanice. Nakon jednog od najdužih dana koje pamtim, konačno dolazi tih 8 sati navečer. Sjeo sam u autobus i konačno sam mogao normalno spavati. Međutim, autobus nije vozio sve do tajlandske granice nego je stao 50-ak kilometara prije nje, u gradiću Mawlamyine. Ovoga puta sreća me je pogledala direkt u oči. Kada sam došao u Mawlamyine, pronašao sam momka koji vozi do tajlandske granice. Sjeo sam u auto i počeo odbrojavati zadnje kilometre u ovoj zemlji.

178Na putu prema Tajlandu

175Zadnji kilometri Burme

177

Sat vremena kasnije, dolazimo do ruba Burme. Zahvalim se momku, vadim prtljagu iz auta i hodam prema granici. Na graničnom prijelazu u pozadini primjećujem tajlandsku zastavu kako vijori na vjetru i šapće mi:
“Dođi, ovdje ćemo te tretirati bolje i biti će ti puno lakše. Samo uđi u mene.”

I za kraj, jedan rezime ove zemlje.
Burma – ta nevina zemlja. Iako su mi zadnja dva tjedna bila jedna od najtežih u dosadašnjem dijela putovanja te iz mene isisala i zadnji atom snage, jako sam sretan što sam posjetio ovu zemlju. Zemlja u kojoj sam susreo predivne i neiskvarene ljude, nevin narod. Ako ćete putovati tom zemljom kao low-budžet putnik, budite spremni na ponekad jako naporne i teške dane. Dane u kojima vam ništa neće ići po planu. Ali, zapamtite – jednom kada ti dani prođu i jednom dana kada ćete u budućnosti gledati u prošlost, shvatit ćete da su to bili daleko najbolji dani.

152

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva