AZIJA Hrvatski INDIJA

Indija – dolazak u grad hramova

on
09/04/2016

Nešto prije zore stigli smo u Hampi. U grad hramova. Iza mene je deset sati noćne vožnje u autobusu koji je nerijetko mijenjao cestu sa zrakom. Uzeo sam taj bus zato što sam mislio da ću cijelim putem spavati, te odmoran stići na odredište. Međutim, istina je totalno drugačija! Umorniji sam nego ikada. Svaka rupa na cesti, te svaki ležeći policajac bili su glavni krivci za odvajanje mog tijela od kreveta. Mislim da sam napokon počeo shvaćati što je to bestežinsko stanje!! Nema spavanja kad te Indijac s autobusom vozika naokolo!

Izlazim iz autobusa te načujem priču koja kruži ovim jutarnjim zrakom. Priču o jednoj rijeci: “Ljudi, ako ju želimo prijeći, jedina solucija je pronalazak broda”, iz mračne pozadine zaluta glas koji nas je sve zajedno pogledima spojio. Kako nitko od nas ne kuži gdje se nalazimo i kuda dalje, odlučujemo slijediti taj glas, i krećemo prema rijeci.
Približavajući se rijeci, iz daljine nas zavreba kapetan koji spava pored broda. Tek što se probudio i trgnuo iz sna, brzinom svjetlosti kreće pripremat svoj brod. Međutim, ne ovaj putnički koji je parkiran odmah do nas, pravi brod s vlastitim pogonom, nego neki svoj mali, ručno izrađen, najmanji brodić na svijetu, koji jedva da se i primjećuje. Pet minuta kasnije, brodić je spreman! Kapetan zauzima svoju čelnu poziciju i plovidba može početi! Prebacio nas je svega par 50-ak metara preko riječice koja razdvaja gradić na dva dijela, i svakom uzeo po 10 rupija (1 kunu).

2Kapetan priprema brod za plovidbu…

5Brod je spreman!

Inače, jučerašnji dan započeo sam sa stopiranjem koje i nije završilo baš najbolje. Indija definitivno nije zemlja za stopiranje. Ceste su toliko nagužvane da se u svom tom kaosu nisam niti primjećivao. Kao šlag na tortu da odustanem što prije bilo je zaustavljanje motora svakih par minuta na kojemu su Indijac, dva, ili tri galamili: “Ovo ti je Indija, nitko ti ovdje neće stati”. Stvarno motivirajuća rečenica. “Kupi autobusnu kartu i makni se s te ceste jer trošiš vrijeme bezveze”. Ma što oni znaju. Ne znaju oni da sam do Indije došao s autostopom! Nakon pet sati pomaknuo sam se samo za 10 kilometara. Ipak motoristi znaju!!

Nego, vratimo se mi pričom u sadašnjost.

Na drugu stranu rijeke dolazimo točno za minutu! Silazim s broda, zahvaljujem se kapetanu i krećem u potragu za prenoćištem. Vlasnici hostela i restorana stoje uz glavnu ulicu i s velikim i iritantnim zavijanjem uvjeravaju me da uđem baš u njihov hostel. Komunikacija bi s njihove strane uvijek započela: “Hello my friend”, sa smiješkom oko cijele glave.  Nije mi dugo trebalo da shvatim kako je taj isti smiješak samo kamuflaža kojom me žele omamiti. Ma nedam se ja samo tako! Kada sam ušao u razgovor s njima dovoljna je bila samo jedna minuta da njihov smiješak jednostavno nestane, i lice poprimi ozbiljnu trgovačku facu. Počelo je prodavanje svega i svačeg. Od noćenja u sobi, hotelu, restoranu, prodaja doručka, ručka, iznajmljivanje motora. U samo nekoliko sekundi izrecitiraju sve živo i neživo!

84Kupanje slona u riječici preko koje smo plovili

Na kraju ulice čujem glazbu od Bob Marleya. Unutra u dvorištu vijori ogromna zastava u rastafarijanskim bojama te sve vuče na travu. Ispred zastave čiča u 50-ima upravo miče joint iz ustiju te kroz gustu maglu dima koja mu se omotala oko glave upita me: “Do you need a room??” “Da, trebam sobu!!”, kroz smijeh mu odgovaram. “Super, možeš me onda slijediti”, stavljajući joint u usta okreće se i kreće prema livadi. Upravo sam sudjelovao u najopuštenijem iznajmljivanju jedne sobe ikada!!
Ubrzo ulazimo u rižino polje, 50 metara od ceste gdje se između palmi nalaze dvije malene kućice s nekoliko soba. Dvije sobe služe kao vlasnikov dom a ostale tri su za iznajmljivanje. Soba od pet kvadrata u kojoj je samo krevet i ventilator momentalno je postala moj dom. Platio sam čiči odmah za tri dana, stavio ruksak na pod i momentano se srušio na krevet.

6Moja sobica usred rižinog polja

Vlasnik ovdje živi sa ženom već 20-ak godina. Smiren, lagan i opušten život upotpunjuju sa svakodnevnim hostanjem turista što im na kraju ispada vrlo unosan biznis.

Svake noći vodili su žustre razgovore! Žena mu se svake noći derala na uho zato što je čiča uvijek napušen te kako već ima 55 godina i krajnje mu je vrijeme da se uozbilji! Priznajem, cijeli taj show koji se ponavljao svake večeri bilo mi je zabavno promatrati iz moje mračne sobe. Čiča u 55-oj, cijele dane napušen ko zombi, žena više to ne tolerira, ali na kraju, opet se sve nekako izgladi, opet su si dobri!

7Majmuni su svuda naokolo te su često skakali po krovu moje sobice

Hampi je selo u sjevernom djelu države Karnatake koja je smještena već lagano u južnom djelu Indije. U davnoj prošlosti bio je jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta te centar svih događanja u Indiji. Danas, od svog tog bogatstva, ostali su samo prazni i pusti hramovi koji privlače samo mnogobrojne turiste.

39Glavni hram Hampija

36Unutrašnjost hrama 

96Ceremonija vjenčanja koja se održavala u hramu

 

Na vrhu jednog brda smješten je hram. Hram Boga Hanumana, Boga s majmunskom glavom. Put do hrama nije tako jednostavan! Popločen je s 550 stepenica i treba se dobro namučiti da se dođe do vrha. Na vrhu brda živi baba (sveti čovjek) koji hrani svoje majmune i slavi boga Hanumana!

54Hram na vrhu brda

57Baba i majmuni

Na kraju hrama, u samoj njegovoj dubini, sjede dva Indijca. Sijede na tepihu kraj prozora te glasno pjevuše mantre. Dok prvi mantra, drugi sluša. Dok drugi mantra, prvi sluša. Stvar je nekako ozbiljna, al opet nekako opuštajuća. Pjevanjem im se vrlo često oduži do noći. Tako se barem priča. Ponekad ne mogu prežaliti što takve nesvakidašnje prizore ne mogu zabilježiti s fotićem. Nije uvijek primjereno da ga vadim iz torbe i počnem terorizirati sve oko sebe.

Ovaj hram primamljiv je još zbog jedne stvari. Smješten je na popriličnoj visini koja pruža predivan pogled zalaska sunca. Pogled koji u predvečernje sate privlači sve žive. Ali, nisu samo ljudi ti koji uživaju u zalasku sunca. Vrlo često u igru uskaču i majmuni koji zalazak sunca shvate predoslovno. Većinom bi po pola sata, neki čak i sat vremena jednostavno buljili u sunce! Buljili, buljili, i to bez da bi trepnuli! Ako su mantrajući Indijci na kraju hrama nesvakidašnji prizori, ovo su onda super-mega nesvakidašnji!!

12371Majmun uživa u zalasku sunca

Treći dan otišao sam u laganju šetnju naokolo. Ubrzo sam izašao iz gradića te ušao u selo od svega par kuća. Mjesto gdje je život daleko drugačiji nego u par kilometara udaljenom Hampiju.

8Tri Indijca na motoru i ja 😉

27Prvo selo na koje sam naišao. Djeca su trčala za mnom samo kako bi ih uslikao

18Muškarci s ogromnim glinenim posudama odlaze i po par km kako bi donjeli vodu. Žene kuhaju rižu izvan kuća

126Starica ispred svoje malene kućice

Na kraju sela održavao se veliki obred. Ljudi su se okupili te hodali u krug, prateći histeričnog muškarca koji se svakih par koraka bacao po podu. Nerijetko bi ga cijeloga zalili vodom, ali muškarac je nastavio hodati kao da ga ništa ne može zaustaviti! Nisam shvatio o čemu je riječ. Uskoro su dovukli kozu samo kako bi ju žrtvovali. Vidjeli su me s fotićem te se derali neka dođem bliže kako bih snimio klanje koze. Pokazao sam im da nisu normalni i nestao!

25Obred u tijeku! Žene u tradicionalnim nošnjama i voćem u ruci prate muškarca

19Molitva starice zbog muškarčevog obreda

130Ručak nakon obreda na koji je pozvano cijelo selo

 

Tamna strana Hampija!

Da, susretao sam se s njom svakodnevno. Tamna strana su svakako lokalni trgovci s kojima sam često ulazio u sukobe. Spomenuo sam već kako započinju razgovor u totalno prijateljskom tonu što se samo nakon minute pretvori u biznis. I samo biznis. Počelo me to jako iritirati zato što svaki put kada bi me vidjeli, vidjeli bi samo novac. Žao mi je to reći ali mislim kako su uvjereni u one stare klišej priče o bijelcima. Ako si bijelac, imaš pune džepove para!! Nimalo lijepi osjećaj. Pogotovo za mene low-budget putnika. Prodavači te vozači riksha s tim svojim iritantnim pristupom jednostavno su me ubijali!! Prvobitno sam bio jako sretan što imam barem nekakvu komunikaciju s lokalcima, ali kasnije totalno nesretan. Da se zaštitim od njih, shvatio sam da je ignoriranje najbolji mogući lijek!!
Par puta došao sam do te faze gdje sam igrao na kartu rasizma i rekao: “Zašto to pričaš? Zato što sam bijelac??”. Tako da, zadnje provedene dane u Hampiju izbjegavao sam sve kontakte s trgovcima na cesti. Samo naočale na oči i pravac ravno! Da, pomalo tužna činjenica, ali jebiga…to je bilo jedino bezbolno rješenje!

43Nema tu nikakve duhovnisti u njima! Ovo su samo obični starci, kamuflirani u svece samo kako bi turistima uzeli pare!

Promjena plana!

Klima je ovdje daleko sparnija i teža nego u Bombayu i na Goi. Već nakon 10 sati ujutro sunce toliko počinje pržiti da je neizdrživo živjeti. Ceste se počnu prazniti a terase i kućice puniti. Svi se zavlače u improvizirane hladove ili u svoje sobe pod ventilator.
Ove nepodnosive vrućine koje su iz mene isisale svaki atom energije, pazite a još nije došlo ljeto, rezultirale su mi donošenju jedne velike odluke. Mijenjam svoj plan putovanja po Indiji!! Odlučujem da neću ići na jug, niti na Šri Lanku što sam prvo imao u planu. Ako su mi ove temperature ovdje nepodnosive, na jugu ću sigurno umrijeti!! Tamo bih stigao negdje oko svibnja, mjeseca koji je najtopliji, najopasniji. Temperature tada olako prelaze preko 50 C!! Tako da okrećem svoje kormilo i krećem prema sjeveru! Na sjeveru zima polako odlazi u zaborav a proljeće kuca na vrata. Na putu ću posjetiti Rajasthan, pokrajinu o kojoj sam slušao bezbrojne priče i eseje kako je najljepši dio Indije. Tako da, to je to! Ne idem prema jugu! Idem prema sjeveru!

32Jedan od mnogobrojnih hramova

104Moj zadnji zalazak sunca i pogled s brda na najveći hram

 

Na putu za Rajasthan!

Spušta se noć. Ukrcavam se u autobus te pičim prema sjeveru. Put do tamo trajat će mi oko dva dana. Vožnja je tekla malo opuštenije nego sve dosadašnje. Povremeno, barem na momente, čak sam i zaspao što je rijedak slučaj u noćnim indijskim vožnjama. U zadnjem naletu spavanja probudila me vrlo poznata buka koju mi je um podsvjesno prepoznao. Buka s kojom sam se susreo prije ne tako dugo vremena. Otvorio sam oči, pogledao oko sebe i totalan deja vu. Bombay!!!!! “Jao, ne opet! Opet sam u prepunom i prenagužvanom Bombayu. Hell on the earth!!” Kroz prozor opet zamjećujem iste scene koje sam primjećivao prvih dana kada sam stigao u Indiju. Čovjek na čovjeku, auto na autu, riksha na rikshi te truba savršeno upotpunjuje drugu trubu.
“Dobro, ovdje ću provesti samo nekoliko sati dok se ne ukrcam u drugi autobus”. Ovog puta neću nimalo dopustiti da me taj prenatrpani grad imalo uzdrma. Izlazim iz autobusa, stavljam slušalice u uši, pojačavam glazbu, bacam svoj štit i ulazim u neki svoj film. Ubrzo pronalazim stanicu i autobus, te se sakrivam unutra!!

Čekaonicom kruži najpoznatiji miris Indije! Na zidu do mene nalazi se maleni prozorčić koji gleda u staju krava!! Uopće mi nije jasno kako se u samom centru ovog mega grada nalazi staja puna krava. Čekam svoj autobus uz miris koji je daleko najpoznatiji u ovoj državi. Neprocjenjivo! Ah, ta Indija! Konačno dolazi autobus, ukrcavam se unutra, nalazim svoj krevet i nestajem iz Bombaya!!! E moj Bombay, nadam se da se više nikada nećemo sresti!!

Autobus je nešto drugačiji od prijašnjih. Duž obostranih prozora smješteni su kreveti sa staklenim vratima koja se mogu zatvoriti te pružiti totalnu privatnost. Na prednjem zidu, nazovimo to kabineta, nalazi se mali televizor. Na njemu se cijeli dan vrti jedan te isti bollywoodski film. Iz filma trešti glasna zavijajuća glazba koja se ne može nikako stišati, a kamoli ugasiti! Svaki put kada bi film završio te kada sam mislio da sam upravo riješen ove patnje, film je uvijek krenuo ispočetka! I tako u krug! Beskonačno!

Ali, ima nešto dobro u svemu tome. Svakim novim ponavljanjem ovog bollywoodskog filma, te svakim novim pjevušenjem jedne te iste pjesme polako i sigurno približavam se Rajasthanu!!! Samo da se još odvrti par puta, i biti ću tamo!!

1Moja klastrofobična sobica u autobusu

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva