AZIJA Hrvatski LAOS

Laos – teškoća stopiranja i život s monasima

on
08/07/2018

Laos uopće ne kužim. Znam, prekratko sam ovdje da bih ga uopće i skužio, ali to što sam do sada vidio samo me još više buni. Pričali su kako je jedna od siromašnija zemlja ovog dijela Azije, a definitivno najsiromašnija cijele Indokine. Ti tračevi toliko su me izbezumili da sam se za njega pripremio kao niti za jednu državu do sada. Barem ono mentalno. Bacili su mi sumnju u glavu i zabrijao sam da nema normalne ceste, struja da je onako – na kapaljku, a na internet da se još uvijek spaja preko onog iritantnog starog zujećeg modema. Jao, kako sam mrzio taj pišteći zvuk. Međutim, čim smo ušli u zemlju vidio sam da sam opet bio prevaren od drugih. Opet sam se navukao na tuđu percepciju poimanja realnosti i na njihova velika očekivanja čime sam si još jednom potvrdio činjenicu koja kaže: “Tom, kada je putovanje u pitanju, ne vjeruj nikome!! Ljudi pričaju bajke. Idi i vidi svojim očima. Ako nikad nećeš ići, nikad niti nećeš saznati!”

Suprotno od očekivanog, ceste nisu makadamske nego poprilično dobre, a ljudi ne voze konja s kolima nego brutalne aute. Samo neki pick-upi, terenci i ostale mrcine. Wifi vrluda zrakom tako da nema spajanja na modem, a struja radi sve u šesnaest.

DCIM100GOPROGOPR1033.JPGTako da, samo pomalo…

GOPR1023-1.jpg…i bez panike!

 

Ali u jedino što sam se prevario bilo je stopiranje!! Laos mi definitivno nije među top zemljama kroz koje sam stopirao. Zapravo, nalazi se tamo negdje na samom dnu. Sakupio sam do sada poprilično veliko iskustvo u autostop svijetu i po težini stopiranja mislim da ga jedino Indija šiša. Jaooo. Kad se samo sjetim Indije. Ubi bože. Ceste su tamo toliko natrpane da nisam znao tko kamo ‘tira’. Stopirao sam ja u Indiji, dakako, i to iz glavnog grada Goe prema južnom djelu zemlje. I bilo je za popizdit! Ma ubi bože! Zapravo, nije toliko teško samo stopiranje koliko su naporni Indijci. Ceste im izgledaju kao rijeke vozila, a indijski mentalitet naporan da zaboli glava, te izboriti se za neki prijevoz uopće se ne isplati. Bolje je skočiti na besplatan vlak, i mozak na pašu. Kada sam tamo stopirao, na minutu su mi stala dva dosadna Indijca, s osmjehom koji im je zaokružio glavu i većinom su mi pred očima cviljeli : “Mister! Mister!” Kada sam ih pitao: “Da?? Koji vrag?” samo su me prešišali. Ništa ti Indijci ne žele osim isprovocirati sve živo što se kreće oko njih. I u tome su nenadjebivi! Najjači! Nema čovjeka na ovome svijetu koji te može više isprovocirati ko’ jedan Indijac! Zapamtite si to.

Sada kada sam se sjetio indijskog stopiranja, i kada trenutno prolazim kroz ovo laoško, definitivno potvrđujem da je od svih 19 zemalja kroz koje sam prešišao stopiranje u Laosu na samom dnu. Oman na prvom mjestu, a Laos na zadnjem. Jao, di mi je sada taj Oman u kojem mi je stao svaki drugi auto i gdje sam u 20-ak dana primio preko 70-ak istih.

Pičimo mi svakog dana prema naprijed, ali onako, polako. Puževim korakom! Većinom smo na cesti već oko 8 ujutro, ali tek se oko podne počinje nešto ozbiljno događati kada nam konačno netko stane i prebaci nas do željene destinacije, ili samo par kilometara. Stvarno ne znam koji vrag s tim autostopom ovdje ne štima. Auti su im stvarno super i nasmješeni vozači za volanom. Po statistici sve bi nam trebalo ići na ruku, ali po teoriji, ništa nejde. Ništa! Ok, dok se ne izvučemo iz ove autostoperske krize, preostaje nam samo jedno…..palac gore, i psihoterapija.

DCIM100GOPROGOPR1015.JPG

 

Luang Prabang

Gradić je predivan, stvarno jest, ali već sam takve gradove istog đira vidio na desetine.
Svima njima glavna preokupacija je turizam! U svakoj ulici, u svakom kutku sve se bliješti od turističkih agencija koje pružaju totalno iste usluge, čak i po istim cijenama. Za rentanje motora kojim se može odlepršati izvan grada, u neka okolna sela, ‘agenti’ su točno znali kako to treba lijepo upakirati turistima. Takve ture nazvali su ‘Exploring country side’, što zvuči abnormalno brutalno, pustolovno, a u realnosti zapravo samo sjednete na skuter i izađete iz grada. Druga primamuša je ‘Trekking through the jungle’, što zvuči onako Tomb Rajderski, a realnost je opet stotinama milja daleko gdje skupina ljudi slijede vodiča koji ih ‘provoza’ preko livade s malo većom travom, šikara, prehodaju dva-tri drvena mostića, vide tri velika leptira, i kao šećer na kraju dođu u malo veću šumicu – ‘đunglu’. Ima još tu par usluga kao što su kajakarenje, improvizirani treking, body jumping, te posjet nekog slapa.

IMG_8153-1Famozna Mekong delta, rijeka svih rijeka. Na njoj leži cijeli Luang Prabang

 

Ali, za kraj, ono što daleko najviše mrzim je jahanje slonova!! To totalno ne podržavam! Iskorištavanje slonova samo za ljudsku zabavu, užitak, i na kraju samo za njihovo kurčenje. Što sve te jadne životinje moraju trpjeti od strane poremećenih vlasnika čije se oči kristale samo kada ugledaju novčanike. Zatvaranje u velike kaveze i bičevanja s dugom željeznom šipkom slonov je nezaobilazan svakodnevni tretman, i to samo zato da bude što više spreman za polusatno jahanje nadobudnih turista, koji na slonovskoj grbači zabriju da su veliki avanturisti. Vauuuu, koje li stvari. Iskeširaš 30-50 dolara, pod palicom vodiča skočiš u turistički bus koji te iskrca u neko obližnje selo, uz rijeku, tamo te negdje iza drva u plićaku čeka lik sa slonom, ti se popneš na slona, sjedneš mu na leđa, i momentalno zabriješ da si Harrison Ford!
Koja je svrha uopće jahanje slona? Zašto bi to uopće radio? Ako slonovi nisu dio tvoje svakodnevice, ako ne živiš u njihovom okruženju i ako nisu dio tvog života, koji kurac uopće radiš na slonu?? Radi iskustva? Kakvog to točno iskustva? Radi Facebooka? Ili Instagrama? Jaooo, sad sam lud!

Prije dvije godine kaučsurfao sam na farmi slonova u sjeverozapadnom djelu Indije, u pustinjskom Rajasthanu. Lik ima dvije ogromne farme slonova, jedna preko druge, i par živčanih radnika koji se brinu za njih. Svako jutro uzeo sam malen ribarski stolić, sjeo u stražnji dio dvorišta, pijuckao ‘Masala chai’ (indijski čaj s mlijekom) kojeg mi je servirao glavni barmen farme, i satima gledao brdo pomahnitalih turista kako s osmjehom na licu i mobitelom u ruci jašu ta stvorenja, misleći da su otkrili smisao života. Iako nisam mogao djelovati na tu činjenicu, imao sam samo dvije opcije: da li da šmugnem i nestanem iz farme zauvijek, ili ostanem i suočim se s tim jadom. Na kraju sam ostao, i to 10-ak dana u kojima sam podublje upoznao ovaj prljavi način zarade para! Taj prljavi turizam! Kurvanje i prostitucija po meni su med i mlijeko prema ovom jadu!
Evo, opet sam se iznervirao!

Jedina prihvatljiva ponuda od strane takvih agencija je rentanje bicikla, što mi se daleko najviše sviđa. Vrlo često rentam bicikl i otiđem pedalirati po stazicama koje su lišene turizma. U današnje doba vrlo teško da turizam nema svoje prste u nečemu, ali još uvijek je moguće pronaći neko malecko selo, od svega par kućica, kraj potoka, te prepuno staraca koji bulje u mene (bijelca) kao da sutra ne postoji. Evo, to cijenim, to tražim, i za time žudim ko’ klinac za sisom.

DSC02570-1Prekrasna priroda oko gradića

Budistički hramovi jedna su od backup opcija kada je u pitanju smještaj. Vrlo dobar ‘trik’ ako zagusti i ponestaje rješenja. Do sada sam u njima spavao samo u Burmi, i nije bilo nekih problema. Samo nas je 500 metara djelilo do Mekong rijeke gdje smo mislili kampirati, ali bili smo toliko umorni da nismo mogli više hodati. Zaustavljali smo se svakih 100 metara da malo predahnemo i odložimo svoje torbetine. Jedan od tih predaha napravili smo točno ispred hrama gdje mi je odmah zasvijetlilo u glavi: “Lucy, kampiranje u hramu! Mogli bi danas kampirati u hramu!” Ušli smo u dvorište hrama, u potragu za monasima, da vidimo da li je kampiranje u hramu uopće dozvoljeno. Prvo nam je prišao prvi, pa drugi, pa treći, pa još petorica novih, da bi se tek na kraju pojavio onaj kojeg smo trebali.
“Ma nema problema. Možete prespavati ovdje. Ali pazite se lopova.”, veli jedan. “Da, da, lopovi haraju ovdje”, nadoveže se drugi, i “TEWMSEBVAPWPWO”, izmrmlja treći.
Ma daj, ako nas lopov nije napao kad smo spavali nasred grada, pored glavne ceste, po selima u planinama, ili uz rijeku bogu iza nogu, bome neće niti ovdje, u šatoru, nasred budističkog samostana. Zahvalili smo im se, odložili ruksake i bacili se na posao, na montažu šatora.

DSC02498b-1Tren kasnije na pamet mi je pala ideja o kampiranju u hramu!

DSC02502-1Šatore smo postavili ispred glavnog hrama, ali s njegove stražnje strane

Život s monasima

Ogromna vrućina prosula se gradom. Živa u toplomjeru digla se do +37 i ne vjerujem da se više neće penjati. Sjedimo ispod drveta u dvorištu hrama i lagano umiremo. Lucy kao i uvijek svira gitaru, ali visoki Celzijevi polako joj gutaju note. Glas joj je sve teži a ruke sporije. Ja obrađujem slike koje sam ovih dana okinuo, ali laptop mi se pregrijava. I njemu je dosta. Internet lovimo od birca preko puta gdje smo ujutro popili vrlo bljutavu kavu. Nakon vijetnamske, sve ostale kave su FUJ. Ali, popili smo ju samo s namjerom da ukrademo šifru za wifi da bi svo ovo vrijeme u hramu mogli koristiti besplatan internet. Nismo niti mi blesavi. Internet je u Laosu dosta sporiji nego u okolnim zemljama, i pronaći neku normalnu vezu prava je lutrija. Internet i hram? Ma dajte ljudi, ipak smo već u 2018. godini! Predrasude na stranu. Čak i svaki monah ima svoj smartphone.

Monasi su glavna atrakcija grada. Uvučeni u narančaste krpice koje im vise na sve strane, te dignutih narančastih kišabrana kao zaštita od sunca, po cijele dane lagano điraju gradom. Čupaju se iza svakog ugla, ulice, iskaču iz pukotina, puzaju po zidovima. Doslovce, na deset ljudi – jedan monah!

IMG_8156-1Evo, čak vrludaju i po rijeci.

Svaku zoru u 5 sati hramom se prolije zvuk velikog glasnog bubnja. Vrijeme je za buđenje! Zatim u pol 6 uzmu svoje prazne metalne zdjele s poklopcem i jedan iza drugoga špura u grad žicati hranu od lokalaca koji čekaju pokraj ceste. U hram se vraćaju već u 6 sati, s punim zdjelama do vrha iz kojih viri riža, a bogami i meso. U budističkom svijetu meso nije na meniju, ali evo, ovim laoškim budistima jest! Budizam je proširen u desetak država i svaka država ima svoju tradiciju. U sjeveroistočnom djelu Indije, u pokrajini Sikkim, prije godinu i pol volontirao sam u školu gdje su nam jednog dana došli monasi, i tjedan dana živjeli s nama. Evo, opet ja o Indiji! Ali, stvarno volim uspoređivati stvari s njom zato što jednom, kada se kao low budget putnik preživi Indija, tada postaneš pravi hadžija!

Monasi u tu školu dolaze samo jednom godišnje, i baš sam bio sretnik da su došli baš kada sam ja bio tamo. Oni su se budili već u 4 ujutro, ali umjesto bubnja za buđenje puhali su u dvije velike visokofrekventne frule. Bili su jako samodisciplinirani, meditativni te mantrali po 6 sati dnevno samo da bi ‘napunili’ školu s pozitivnom energijom. Glavni monah prošao je veliku obuku meditiranja gdje je 6 godina sjedio u špilji, puštao kosu i bradu, prosvjetlio se do kosti. Chandra, direktorica škole, u jednoj prilici šapnula mi je na uho da lik može levitirati. Da li je to istina, il’ ne, pojima nemam. Nisam dalje preispitivao tu činjenicu, ali zapravo nije niti bitno.

Nego, da se vratim na hranu i meso i da sada ovdje ubacim ove indijske monase. Unatoč što su bili tako disciplinirani i osviješteni, na zadnji dan posjete svi su jeli meso. Kada završe sa sedmodnevnim ‘mantraškim’ poslom, tradicija im nalaže da slobodno jedu meso. Evo, i u njihovim odajama postoji meso.

 

Nego, povratak u sadašnjost…i Laos.

Nakon što se već u 6 sati vrate s milostinje, svi se okupe u predsoblju hrama, sjednu na pod, ispred sebe stave zdjele u kojima se nalazi jutarnja hrana i započnu glasno mantrati. Deset minuta kasnije hrana postane ‘sveta’, i momci u narančastom navale vrlo ofenzivno. Nakon doručka slijedi ranojutarnja rekreacija – čišćenje dvorišta. S punim trbuhom skaču na metle i crta van na dvorište, kojeg čiste ovisno o raspoloženju. Ako se dvorištem prolijeva pozitiva, smijeh i veselje, onda čišćenje traje i do 45 min, ali ako istim vlada mrtva puka tišina, ništa osim blijedih pogleda ispod očiju, onda u trenutku kada se zadnji monah, svjež i nadobudan pojavi sa svojom metlicom, svi se već lagano pakiraju u hram.

DSC02676-1Pogled na glavni hram

IMG_2468-1Dao Do newHvatanje krivine i zajebancija 😉

Ovi ovdje monasi, nazovimo ih ‘naši monasi’ većinom su tinejdžeri, a neki čak i klinci. Nakon što u osam sati ujutro otiđu u školu, cijelim kompleksom nastane mrtva tišina. Tu i tamo prošiša onaj okrugli grm iz western filmova. Dva-tri sata kasnije već se lagano, jedan po jedan, vraćaju nazad u hram, gdje točno u 11 sati imaju ručak, ostatke iz jutarnjih posudica, što im je ujedno i zadnje što jedu tog dana. Prema njihovoj tradiciji jedu samo dva puta dnevno i nakon 11 ujutro ne jedu ništa sve do sljedećeg jutra. S tim dvodnevnim obrokom suočio sam se i ja kada sam prije dvije godine bio na desetodnevnoj Vipassana meditaciji u Burmi. Doručak smo imali u 6:30, ručak u 11, i do sljedećeg buđenja ništa. Kako sam s time izašao na kraj?? Nikako. Ludio sam. Obično imam tri obroka dnevno i kada su mi oduzeli tu večeru, s time da sam ručak imao već u 11 ujutro, skoro sam umro. U tih 10 dana meditacije većinom sam mislio na hranu, i u glavi si slagao sendviče.

U siječnju ove godine u svojoj 92. godini života umro im je tadašnji vođa hrama, djed monah. Igra prijestolja traje cijelu jedno godinu gdje se ‘važe’ tko je najviše sposoban da sjedne na tron hrama. Međutim, u tom dvanaestomjesečnom ‘praznom’ periodu hram izabere privremenog vođu koji mora glumiti da je tata-mata u svom poslu. Ta čast trenutno je pripala tinejdžeru, studentu koji je tek upisao faks. Dečko je navršio dvadeset i dvije a već je glavna faca hrama. Preuzeo je sve konce i preko noći postao godfather.

Dečko je zapravo vrlo školovan, toliko pametan i vjeran student da je dobio sponzora koji ga financira. Dobiti sponzora u Laosu, kao monah, zvuči ko znanstvena fantastika. A bome i jest. Pričanje engleskog jezika leži mu daleko najbolje nego ostalim momcima u narančastom, i želja za pričanje sa strancima daleko mu je veća. Nije sramežljiv kao 90% Azijata kada se u četiri oka suoče s bijelcem. Preko noći spavali smo vani u šatorima, a preko dana šatore i sve ostale stvari odnijeli u hram, na sigurno.

Prva dva dana dečko je gledao u Lucijinu akustičnu gitaru, ali nije se usudio pitati da li je može uzeti. Sviranje instrumenata, pa čak i lagano pjevušenje strogo je zabranjeno laoškim monasima. Kao i vožnja bicikla. Pazi, vožnja bicikla! Koje li debilane.
Ali ovaj naš Marlon Brando totalna je faca! Unatoč svim tim glupim zabranama od strane – više ne znam koga, svakog jutra uzeo je njezinu gitaru, i ‘akordirao’ do besvijesti. Oko njega odmah su se okupili ostali pajdaši i svi zajedno lupali po smijehu, konačno sretni, ma istinski sretni što rade ono što vole raditi. Ma veselje samo takvo!

Ne znam što će uskoro uslijediti, ali nadam se na ih nećemo ‘pokvariti’, i povući u naše tamne odaje. Monasi, klonite se vraga kakvi smo mi…i samo hrabro.

DSC02660-1Lucy i Marlon Brando

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva