AZIJA Hrvatski KAMBODŽA

Na cestama južne Azije – autostopom kroz Tajland i Kambodžu!

on
31/05/2017

Pogled u putovnicu bio je popraćen neugodnom gorčinom kada sam vidio da mi tajlandska viza vrijedi samo još tri dana. Iako se nalazim na sjeveru Tajlanda koji je 70-ak kilometara udaljen od Laosa, odlučujem se za put kroz jugoistok zemlje i daleku Kambodžu! Sjedam u Kellyjev auto i krećemo prema 100 km udaljenom Chiang Maiu. U zadnji čas pridružuju nam se tri Španjolca, također volonteri, te već pomalo nesretni što su tjedan dana zarobljeni na selu, kreću u grad u potragu za zabavom!!

Na putu prema gradu posjećujemo novoizgrađeni nesvakidašnji budistički hram, Wat Rong Khun, glavnu atrakciju u ovom dijelu Tajlanda!! Ludnica od hrama!!!
Zbog bijele boje kojom je obavijen i koja mu i daje ovaj ekstravagantan izgled, hram je dobio drugo ime – The White Temple.
Međutim, kada mu se polako i u totalnom neznanju približite, primijetit ćete da se bijela i lepršava ljepota koja vas tiho i u zanosima vjetra nježno priziva k sebi, pretvara u čisto crnilo, gdje promatrač sam sebe ispituje o mentalnom stanju njegovog arhitekta! Monstrumske glave, vražje ruke, novorođenčad, muška spolovila, fetusi, sjekire za rezanje glave i udova, glave bez očiju, kralježnice, strah i trepet…sve je to arhitekt, gospodin Chalermchai, izgradio ispred glavnog ulaza hrama! Tajlanđani su to odmah proglasili remek-djelom!!

Dolazak do hrama moguć je samo preko mostića koji spaja kopno i malen otočić, koji ujedno simbolizira ljudski ciklus ponovnog rađanja. Put do sreće (hrama) moguć je samo kroz želje, pohlepu i kušnju, što simboliziraju ove mračne i ‘prljave’ strukture (mostić).
Konačan rezime; najluđi hram koji sam ikada vidio!!!!

1

Fotogalerija hrama!

U kasno poslijepodne ulazimo u Chiang Mai. Ostavljamo Španjolce ispred nekog hostela te s Kellyjem odlazim do njegove cure. Tijekom servirane večere koju nam je svečano pripremila, predlažu mi da prespavam kod njih što bez razmišljanja prihvaćujem. Zapravo, tome sam se potajice i nadao!

 

PUT U KAMBODŽU

Drugo jutro Kelly me odbacuje na benzinsku postaju gdje nastavljam svoje putovanje palcem. Hmmm, da…taj palac. Gledam ga i primjećujem kako je već polako počeo navlačiti hrđu na sebe. Dižem ga visoko u zrak, u nebesa, ali ništa se ne događa. Očekivao sam da ću zaustaviti kolonu auta iz prve! Ali ništa! U daljini pokraj kante za smeće uzimam veliki karton i ispisujem po njemu Bangkok! Počinjem njime mahati po benzinskoj, pokazivati ga radnicima, vozačima auta, kamiondžijama, motoristima, biciklistima, pješacima! Ali uzalud! Jebe se njima za mene!

Dva sata kasnije…

Još uvijek stojim na istome mjestu, pogledom uperen u ulazna-izlazna vrata benzinske! Ništa Tom, to je to!! Vrijeme je za neke promjene i mijenjanje strategije! Dižem ruksake, pojačavam muziku na mp3-u, i krećem pješice cestom! Hodanje cestom s natpisom destinacije na leđima uvijek završi pozitivno zato što se na vas, kao na magnet, lijepe znatiželjni pogledi vozača. Javlja se sažaljenje! Ideja je daleko efikasnija, ali realizacija nije toliko lagana i jednostavna. Hodanje s velikim teretom, u mojem slučaju s 23 kilograma (15 na leđima te 8 prsima) nije lak posao!! Zapravo, od svog mog autostoperskog iskustva što se ponekad odužilo i do nekoliko sati boravka na jednom mjestu, hodanje s ruksacima po užarenom asfaltu daaaaaleko je najteži dio putovanja!! 

Samo nakon 15-ak minuta hoda staje mi euforičan čovjek, sav sretan što je jutros kupio novi auto!! Dere se da ide u Bangkok i da mogu ići s njime. Savršeno, jel’ da?? Sjedam u auto i pravac – Bangkok!!
Međutim, nije sve tako lagano išlo kako se činilo da će ići. Samo u sat vremena policija nas već drugi put zaustavlja i opet novčano kažnjava mog vozača zato što nema papire od auta. Panduri ga zovu van, guraju mu neke svoje papire, on ih sve potpisuje, vadi novčanik, daje im novac, vraća se u auto i nastavljamo za Bangkok…?? “Znaš Tom, mislim da bi najbolje bilo da te ja ovdje negdje iskrcam kako se ne bi upleo u neke veće probleme s policijom. Tko zna, Bangkok je daleko i možda će me zaustaviti još koji puta”. Ubrzo se zaustavljamo te umjesto 600 km udaljenom cilju izlazim nakon 100!

155Vozaču – super si mi, ali ipak malo si sumnjivi s tim svojim autom!

Ovog puta sreća me je pomilovala i samo nakon desetominutnog stopiranja staje mi putnički kombi. Poslovni ljudi! Veseli što konačno imaju priliku prakticirati svoj engleski jezik, zasipavaju me s tisuću pitanjima i otvaraju još toliko raznovrsnih tema. Ma nema veze, kada je dobra energija beskrajno mogu odgovarati na ista. Razgovor je tekao satima, uz poneku kratku desetominutno tišinu gdje smo uzimali dah.

Na izmaku dana, suhog grla i popriličnog teškog oka opasno smo se približili Bangkoku. Novostečeni me prijatelji, točnije cura za koju mislim da je svima njima šefica, poziva da prespavam kod nje u stanu. “Pogledaj, još malo i vani će biti noć. Bilo bi bolje da kod mene prespavaš te da ujutro kreneš dalje”. Naravno, bila je u pravu. Sve bi bilo savršeno da me vrijeme i viza ne pritišću i ne tjeraju dalje, i da joj kuća nije u strogom centru grada u koji kada se jednom uđe, vrlo teško se izlazi. Zahvaljujem joj se ali odbijam ponudu! Nakon par minuta njihove diskusije na tajlandskom cura na glas izgovara: “Ayutthaya!!! Da, Ayutthaya, predivni mali gradić na samom rubu Bangkoka. Tamo ćemo te pustiti i tamo možeš prespavati.”

200Poslovnjaci i njihov kombi

158Ubili su me s pitanjima, ali nema veze. Kombijem je vladala super atmosfera!

AYUTTHAYA

Teškog koraka i sporog hoda prelazim autocestu i ulazim u grad, shvaćajući da sam cijeli dan proveo na cesti. Na rubu grada pričekale su me mračne i neosvijetljene ulice te ljudi koji se pojavljuju niotkuda. Ispitujem ih gdje mogu pronaći nekakvo prenoćište, sobu, hostel, motel, ili bilo što slično. Svi me upućuju u jezgru grada, u Ho Rattanachai ulicu gdje je njihova najveća koncentracija, udaljena 20 minuta hoda. Pronalazim ulicu, hodam gore-dolje, susrećem iste ljude, s istim pričama, s istim ponudama, pretvarajući se da me pet minuta ranije nisu vidjeli. Odlučujem se za najjeftiniju opciju i uzimam sobu za 5 dolara, te nestajem u njenim odajama.

Drugi dan shvatio sam da se nalazim u gradu čija je prošlost ostavila duboki utisak u povijesnim knjigama. Tijekom 14, 15, 16, 17 i dijelom 18. stoljeća taj grad bio je centar kraljevstva (Kraljevstvo Ayutthaya) čiji su se teritoriji protezali čak i na područjima današnje Burme i Kambodže. Grad je svoj vrhunac doživio u 16. stoljeću kada je proglašen najvećim i najmoćnijim gradom Istoka. Nekoliko puta kraljevstvo je bilo napadnuto od strane Burmanaca, te u 18. stoljeću doživjelo svoj kraj kada je u grad ušla velika horda Burmanaca te srušili i spalili skoro cijeli grad. Evo malo vikipedije!

190Poznata glava Buddhe koja je pala na ovo drvo kad je drvo još bilo maleno. Nakon par stotina godina korjeni drveća digli su glavu, zaukružili ju, i sve zajedno postalo je sveto. Puno priča ispričano je na tu temu!

Gledajući sve te stare hramove odjednom mi se više nikamo ne žuri. “Ništa, ostajem ovdje još jedan dan!” U predveče odlazim do najvećeg kompleksa hramova gdje sam imao u planu dočekati zalazak sunca. Sjedam na visok kameni zid i pogledom skeniram mnogobrojne kamene kipove Buddhe čija brojka prelazi stotinu. Pogled mi se zaustavlja na najvećem koji sjedi preko mene i gleda direktno u oči!!  U tih sat vremena koliko smo dijelili zajedničku tišinu, ispred njega izmijenilo se preko 100 turista koji su okidali selfije te svoja tmurna, namrgođena i zabrinuta lica u tren pretvarali u najsretnija i najblaženija! Radili su najljepše osmjehe u univerzumu!! Samo tren kasnije kada su mobitel i selfi stick napravili svoje, lice im se vraćalo u prvobitno stanje! Tužno i zamišljeno!

17156211_1851365398480225_1028584086091687724_nKompleks hramova

Drugo jutro krećem dalje! Ubrzo mi s pickupom staje cijela obitelj. Skačem na zadnje sjedalo gdje mi sunce jede lice, ali nema veze – prijevoz je tu! Nakon nekoloko km, izlazim van i zaustavljam drugi. I tako polako, sve bliže sam Kambodži!

201Komfortni je taj pick-up!

162Cura koja me također pokupila

Na benzinskoj primjećujem obitelj koja tanka gorivo. S osmjehom do neba polako im prilazim. Velim vam…benzinska, osmjeh i eye kontakt dobitna su kombinacija!! Kao i prijašnji drugovi, i ovi su iz mene izvlačili sve što se dalo izvući te sam spominjao događaje na koje sam već pomalo i zaboravio da sam ih proživio. Koliko sam shvatio, u autu su me svi voljeli osim njihove klinke koja me ubijala ozbiljnim pogledom, pogledom koji je govorio; “Stranče, tko si ti i što želiš??”. Nakon sat vremena te prijeđenih cca 100 kilometara ostavljaju me, gdje drugdje nego na novoj benzinskoj postaji. Zahvaljujem im se, okidamo selfi i odlazim u potragu za novom, nadam se i zadnjom, lokacijom gdje ću loviti stop za Kambodžu!!

164Ma nema šanse da se nasmije!

I sada, za kraj, slijedi Thai čarolija!! Vidjevši me s natpisnom na rubu benzinske, prišla mi je nova obitelj i počela s pitanjima. Nakon odmjeravanja i njihovog međusobnog šaputanja, prišli su mi natrag i objasnili da su vozaču autobusa dali novac za moju kartu!! I da s autobusom mogu nastaviti put prema Kambodži!!

Ali priča ide dalje. Iz pozadine prilazi čovjek i daje mi 200 Batha za hranu ako slučajno ogladnim po putu!!
Što reći na sve ovo?? Biti besprijekorno zahvalan?? Pustiti suzu?? Plakati ko kišna godina??

166Obitelj koja mi je platila autobusnu kartu

Autobus vozi sve do granice ali obitelji mi je platila kartu da zadnjeg grada Tajlanda, 30-ak kilometara prije granice. Odlučujem da ću ići sve do granice i otrčim do vozača. I sad, pazite sad, umjesto da ja platim njemu za razliku u kilometrima, vozač je izvadio novčanik i dao mi novih 100 Batha, nasmijao se od uha do uha i ZAHVALIO MI!!

Da li vam se ikada dogodilo kada putujete javnim prijevozom da vam vozač plati kartu?? Te da vam se na kraju još i zahvali??  Eto, meni se tu upravo dogodilo!!

167Kul vozač

NA CILJU!!   

U samo dva ‘radna dana’ te jedan dan odmora, nošen vjetrom desnog palca, prevagnuo sam 1000 km!! Na kambodžansku granicu došao sam u 6 sati navečer, te 6 sati prije isteka tajlandske vize. Ipak, mislio sam da će mi zadnji sati puta biti izazovniji, s puno više dramatičnijeg zapleta gdje će me vrijeme pritiskati i prizivati mi laganu paniku. To je taj neki putnički sadizam kojemu se nerijetko potajno radujem!

KAMBODŽA

Prve tragovi koje ostavljam u ovoj prastaroj Khmerskom zemlji, u meni izazivaju, još jedan u nizu, kulturni-šok! Samo što sam napustio Tajlandsko kraljevstvo i počeo koračiti ničijom zemljom između dviju država, moje oči gledale su u jedan totalno drugačiji svijet.

Normalan, spokojan i miran promet na kojega sam se protekla 3 mjeseca bez problema naviknuo, u treptaj oka pretvorio se u organizirani kaos gdje se zvukovi truba penju za tri oktave, te svojim iritantnom melodijom udaraju po svim moždanim sinapsama. Auti, motori, trokolice, dvokolice, kolica, prodavači, beskućnici, te ljudi sumnjivih pogleda, prilaze mi sa svih mogućih strana. Tajlandska čistoća koja je za Azijski standard daleko iznad prosjeka, prijelazak granice probudio mi je sjećanja na indijsku nečistoću koja krasu onaj subkontinent.
Normalni svakodnevni administrativno-pravni zakoni u svim tim ‘međuprostorima’ između dviju zemalja, ne vrijede. Khmerci su u taj blagoslov od strane sistema dobro upućeni i okrenuli to u svoju korist, te na tom prostoru izgradili na desetke ilegalnih kladionica i poker klubova.

MAX_3409Samo par metara od tajlandske granice – totalna suprotnost!

U svom tom kaosu koji nekako organizirano leprša oko mene, u daljini primjećujem drugi granični prijelaz, kućicu iznad koje stoji ogromni kameni prolaz s natpisom Kambodža. “Uhhh, toliko toga se već izdogađalo a još nisam niti ušao u Kambodžu??”
Ulazim u kućicu, popunjavam formular, dajem 30 dolara za jednomjesečnu vizu, dobivam štambilj, izlazim iz kućice te službeno ulazim u Kambodžu.

MAX_3395 copyUhuuuuu, uspio sam!!

Laganim hodom nastavljam prema obližnjem gradiću, udaljenom samo kilometar. Ruksaci koje nosim sve su teći i pritišću me prema tlu. Cjelodnevno stopiranje i hodanje itekako mi se osjeća na koži te se pojavio iznenadni umor!! Ubrzo ulazim u grad, uzimam prvu hotelsku sobu na koju nailazim, skačem pod tuš, i nestajem u tamnoj, prljavoj i škripavoj sobi, čija cijena besramno odskače od kvalitete koju nudi!!

Drugo jutro sve po starom! Budim se u 7 sati, pakiram ruksake, izlazim na cestu, i nastavljam dalje prema 150 km udaljenom Siem Reapu, gradiću u kojemu se nalazi najveći hram na svijetu!!

Vrijeme na cesti sve je više odmicalo a sunce na nebu sve se više dizaloi ranojutarnjim žarećim zrakama tjeralo me da se sklonim s ceste! Međutim, ovdje je ipak malo drugačija filozofija stopiranja nego na Tajlandu. Zaustaviti auto u zemlji gdje je autostop totalna misterija, u meni je otvarala nova vrata za nekom novom neizvjesnom pustolovinom!! Svaki puta kada bih digao palac na njega su se uvijek lijepili zbunjeni prolazeći pogledi čija su najčešća pitanja bila: “Vat ar ju dujing?” U želji da pomognu, nerijetko su zaustavljali prolazeće autobuse i upućivali me u njih, sretni što imaju priliku pomoći izgubljenom strancu na cesti. Zbog nesporazuma koji je svaki puta nastao, promijenio sam priču i počeo govoriti da putujem – pješice. Zahvaljivao im se što mi žele pomoći, te pokazivajući na svoje noge objašnjavao kako ne trebam nikakav autobus nego samo svoje noge. Naravno, lagao sam. Razlazi su nam završavali toplim obostranim smiješkom, bez trunke zamjere.

188Jedan od mnogobrojnih ljudi koji su mi prišli i pokušali pomoći

Pola sata kasnije, s užarene prašnjave ceste spašava me bračni par i njihov prijatelj i zovu me da uskočim u stražnji dio njihovog pickupa!! Ushićenje mi je poraslo na tisuću kada sam saznao da se supružnici vraćaju u svoj rodni i 150 km udaljen Siem Reap, te da me mogu odbaciti sve do cilja, sve do Angkor Wata! Sve do najvećeg hrama na svijetu!!

168Moj novi prijatelj 😉

 

Nastavit će se!

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva