AZIJA Hrvatski OMAN

Oman – dolazak u zemlju sultana

on
07/02/2016

Nisam pošteno stopirao mjesec dana i vrijeme je da se vratim na cestu. Omanska granica udaljena je svega 150 km od Dubaija te mislim da bih još danas mogao stići u Oman.

Uvijek kad iz jednog grada želim stopirati u drugi, većinom sjednem u lokalni bus koji me odbaci do samog ruba grada. Prema svom iskustvu, hodanje s dva velika ruksaka kroz grad, što se nekad oduži i na dva sata, definitivno je najteži dio stopiranja.

Ali, ovdje sam napravio iznimku i počeo stopirati odmah do Lisinog stana, što je u samom centru grada. Palac mi se sat vremena vijorio zrakom, ali nitko me nije doživljavao. Ok, vrijeme je za promjenu taktike! Malo dalje od mene nalazi se kontejner iz kojeg čupam karton te po njemu s velikim slovima iscrtavam ‘Oman’. Samo par minuta bilo je dovoljno da ova tehnika urodi plodom. Stao mi je lik i prebacio me do benzinske, 10-ak km izvan Dubaija. Tamo mi ubrzo staje Jeep kabriolet. U njemu dva vesela momka puni entuzijazma kreću u pustinju na safari! Ali na safari s jeepom, ne s devama. Zbog svoje euforije vozač se nije mogao sačekati dolaska u pustinju te je papučicu gasa stiskao bez srama. Vožnja – 120 na sat!! Na zadnjem sjedalu Jeep-a vjetar mi je prozračio sve moždane sinapse. Rekli su da im se mogu pridružiti u safarijskoj misiji, ali nisam prihvatio zato što sam se žurio da stignem čim prije do omanske granice. Sada mi je itekako žao što nisam prihvatio njihov poziv i otišao s njima. Tko zna gdje bih na kraju dana završio. Ostavili su me nasred ceste, okružene dinama. Ja sam nastavio s autostopom, a oni nestali u pustinjskoj prašini.

desert4.jpgdesert1.jpgdesert11.jpg

Uskoro mi staje novi auto s kojim odlazim sve do granice. Međutim, dolazak na omansku granicu bio je totalan promašaj. Svom vozaču predao sam putovnicu koju prosljeđuje graničnom policajcu. Samo jedan pogled na putovnicu bio je dovoljan da nam naredi da izađemo iz auta. Počela je komunikacija na arapskom, kojeg uvijek nekako entuzijastično slušam, u nadi da ću nešto razumjeti. Uskoro iz pozadine dolazi lik koji konačno priča konačno engleski. Lik mi objašnjava kako preko ove granice mogu samo Omanci, Emirati, Saudijci, Katarci…i još par takvih. Ja, kao Hrvat i Europljanin, ovuda ne mogu proći. Moram otići na neki drugi granični prijelaz. To znači da se 70-ak km moram vratiti unazad te na jednom raskrižju skrenuti desno čija cesta vodi do druge granice. Nervoza pomalo raste, a oko treperi. Sva sreća što je u ovom polupustinjskom okruženju vrlo lako primiti stop. Dva sata kasnije, te dva nova promjenjena auta, konačno dolazim do famozne granice. Ali, evo novog problema! Tamo me pričekala meni totalno suluda situacija, situacija s kojom sam se prvi puta susreo. Za izlazak Ujedinjenih Arapskih Emirata trebam platiti 10 dolara! Pazi ovo, ako želiš napustiti njihovu zemlju, moraš im dati pare. Uopće se nisam složio s time i krenuo u velike i duboke rasprave sa svima tamo zaposlenima. Objašnjavao sam da je to valjda jedina zemlja svijeta koja ima takvu glupu politiku. Nije problem u 10 dolara, problem je više u principu. Ma nedam vam pare!! Premda 10 dolara trenutno mi puno znači, s ovim tempom to mi je dva dana na cesti. Pitao sam carinike što se dogodi ako osoba u kojem slučaju ostane bez para, i nema da plati izlazni štambilj?? Ha, što onda?? Ostane u UAE zauvijek?? Nitko me nije doživljavao pet posto. Sat vremena trebalo mi je da skužim kako od ovog nagovaranja neće biti ništa. Vadim pare iz novčanika i s kiselim osmjehom dajem namrgođenom panduru.

Da malo sad objasnim o čemu je stvar. Kasnije sam saznao da je to normalna procedura napuštanja UAE. Za tu zemlju mi kao Europljani, ali i pola svijeta, ne treba platiti za vizu zato što nam niti ne treba, ali kada se napušta ta zemlja, bilo ovdje preko kopnene granice, ili na nekom aerodromu, uvijek će vam već netko uzeti tih 10 dolara.

Svoju ogorčenost prema cjelokupnoj ovoj proceduri odlučio sam transformirati u inat. U inat prema njima, prema sebi i prema svima tu noć prespavao sam u ‘ničijoj zemlji’, u međuprostoru između UAE i Omanske granice. Izašao sam iz UAE te nakon 200-ak metara sakrio se iza neke nedovršene poluzgrade i razvalio u vreću za spavanje. Ajde, osim mog inata tu je bio prisutan ogroman umor, a i pola noći.  Razmišljam što bi se dogodilo da mi sada dođe policija?? Čija policija bi došla?? Omanska?? ili Emiratska?? Te prema kojem zakonu bi mene to oni kaznili?? Prema zakonu koji se provodi u UAE?? ili Omanu??

Budim se s prvim zrakama sunca, pospremam vreću za spavanje u ruksak i put pod noge. Dižem palac i staje mi prvi auto s kojim odlazim do 350 km udaljenog Muscata, glavnog grada Omana.

MUSCAT

oman2.jpg

Kako se približavam Muscatu shvaćam, te kako mene prolaze brutalno nabrijani automobili, shvaćam da je ovo itekako bogata zemlja. Iskreno, ama baš ništa ne znam o njoj. Zapravo, mislio sam da je nekako siromašna zato što se nalazi pored Jemena, zemlj rata. Ali evo, prevario sam se. I to debelo. U glavnom gradu Omana Lisi me povezala s Allijem, prijateljem koji vodi vlastiti guesthouse. Par razmijenjenih poruka između njih dvoje bilo je dovoljno da na korištenje dobijem cijeli apartman. Veliku sobu s kupaonicom. Besplatno. Konekcije, veze i poznanstva uvijek dobro dođu. Točno u podne vozač me ostavlja ispred Allijevog guesthousa gdje me momak pričekao širokog osmjeha. Nakon pružene ruke i malo ćaskanja ulazimo u guesthouse. Ostavljam ruksake na krevetu i nakon dva dana ceste, skačem direktno pod tuš. E za to se živi!

Alli, duša od čovjeka!

Oman117.jpgOman118.jpg

Ovdje u Muscatu moram srediti dvije stvari. Vizu za Indiju, te nekakav prijevoz do nje.  Pošto ne postoji nikakav regularan putnički brod koji vozi kroz Arapsko more sve do Indije, moram pronaći neki cargo teretni brod te se pokušati ukrcat na njega. Moram otići u neku veliku luku, pronaći nekog kapetana te popričati s njime malo o životu. Ovo drugo zvuči pomalo nemoguće, znam. Premda od prvog dana cijelo ovo putovanje zvuči pomalo nemoguće, ali svakim novim danom pretvara se sve više u moguće.

‘Sultan Qaboos Grand Mosque’, arhitektsko savršenstvo u sredini Muscata! Džamija koju je prije 25 godina kralj Sayyid Qaboos bin Said Al Said narediti da se izgradi, te ju je, naravno, nazvao po sebi. Džamija je ogromna i izgrađena od 300 000 tona indijskog skupocjenog kamena!

Misteriozan indijski ambasador!

Prvu stvar riješio sam već za par dana. Dobivanje indijske vize bilo je lakše nego što sam mislio. Uz predani zahtjev i iskeširanih 45 dolara dobio sam ju za 4 dana. Prvi dan otišao sam u ambasadu gdje sam predao putovnicu, dvije slike i ispunjeni A4 obrazac. Nakon što sam to obavio, nakon dva dana morao sam se vratiti nazad gdje me u sobi na kraju hodnika čekao razgovor s indijskim ambasadorom. Čovjeka valjda zanima zašto želim u Indiju, pa ajde, neka. Otvorio sam ambasadorova vrata i za stolom  preko mene gleda me stopostotni Indijac. “Hello. Seat here!!”, pokazivajući mi na udobnu fotelju. Razgovor je tekao opušteno. Zapravo, razgovor je tekao savršeno. Ambasador je toliko bio oduševljen, pazite sad, s mojom putovnicom da joj se nije mogao prestati diviti sljedećih 10-ak minuta. Rekao je da je to najljepša putovnica koju je ikada držao u ruci. Savršen dizajn, dinamika i boja. Eto ljudi, samo da znate, imamo najljepšu putovnicu! Također sam i prvi Hrvat koji je ikada stupio u njegov ured. Zbog poprilične odlične kombinacije razgovora, putovnice i to što sam prvi Hrvat u uredu, dao mi je vizu na 6 mjeseci. I to multiple vize, što znači da u tih 6 mjeseci mogu izaći te opet ući u Indiju koliko god poželim.

ALI….priča ide dalje!! Nakon što smo obavili interview, pozvao me na večeru, što sam momentalno prihvatio. Vratio sam se u Allijev guesthouse te me u 6 navečer tamo pokuplja ambasador. Inače, zaboravio sam mu ime. Na večeri nam se pridružuje jedan njegov prijatelj, te moj, sada već dobar prijatelj, Mariusz, matematičar iz Poljske kojeg sam upoznao na brodu za Dubai (čitaj prošli blog). On je prije par dana također došao u Muscat gdje si, isto kao i ja, mora srediti indijsku vizu. Vratimo se mi na večeru zato što priča opet ide dalje! Nakon večere svi zajedno otišli smo u ambasadorovu kuću, prije bih rekao viletinu na 3 kata, te udarili po bocama crnog vina. Niti taj njegov poziv nismo odbili. Zapravo, odbijanje od strane nas bilo bi totalno neprimjetno. Ma nećemo valjda odbiti indijskog ambasadora! Tko zna, da smo ga odbili možda bi nam poništio indijsku vizu. Uz pozadinsko gledanje nekog indijskog trash bollywoodskog filma strusili smo dvije boce crnog vina. Uz zadnju kap vina rekao nam je da ovdje možemo prespavati. Naravno da smo i to prihvatili! “Kada dođete na treći kat, izaberite prvu s lijeve strane!!”. U pohodu da nađemo subu, u prizemlju vidimo lift! “Mariusz, jel’ vidiš ti ovo?? Lik ima lift u stanu!!” Ne znam što se stvarno s ovom kućom dogodilo, ali ovo je ogromna poluprazna viletina koja zrači nekako samotnjački. Zašto uopće živi u tako ogromnoj kući?? I to sam samcat?? Što će mu tri kata kad koristi samo jedan?? Da li mu to kao indijskom veleposlaniku plaća Oman?? Da nisam već mjesec i pol dana okružen s ovim predivnim ljudima Bliskog Istoka, sve ovo izgledalo bi mi kao dobar uvod u neki horor film. Nisam mu postavio niti jedno ot tih pitanja, nego uživao u vinu i čudio se svemu.

“Ovdje se stvarno dobro živi”, pričaju lokalci. I to je istina. Nitko se ne žali i svima je bajno. Skoro svima. U zadnjih par dana sreo sam ljude koji imaju malo drugačiji pogled na stanje u državi. “Maaa, dobro je…ali ta nafta. Cijena joj je počela ozbiljno padati i uskoro se sprema nešto ozbiljno”. Oman ima jednu od najjačih novčanih valuta na svijetu. Omanski 1 Rial nešto je manje od 20 kuna. Samo da tu činjenicu, tu veliku valutu usporedim s Iranskim Rialom, koji sam spominjao u prošlom blogu. Pazite sada, 1 Omanski Rial iznosi 80 000 Iranskih Riala. Spomenuo sam da je Iran zbog suprotstavljanju SAD-a dan danas u sankcijama što se najviše osjeti po valutnoj vrijednosti riala, što je ujedno i jedna od najslabijih novčanih valuta na svijetu.

73-78

Nešto manje od dva mjeseca već sam u arapsko-islamskom svijetu i nafta je uvijek glavni segment dobrostojeće ekonomije. Stvarno bi volio potegnuti nekakvu paralelu i povezati naftu s islamom. Ali još uvijek nisam pronašao način kako da to i učinim. Zašto većina zemalja gdje je zastupljen islam nafta “teče u potocima??” To je pitanje koje me muči mjesecima. Naravno da se u tim krajevima islam proširio mnogo prije nego što je svijet uopće otkrio naftu i zaključio da bi baš ona mogla biti glavni smisao ovog čovječanstva, zbog čega se i vode svi mogući trenutni ratovi po svijetu. Ali ipak, volio bih nekako povezati Alaha i naftu, ali ne znam kako da to učinim. Ako imate kakvu ideju, savjet, neku vlastitu mudrost o tome, osjećajte se slobodni i napišite to u komentaru ispod teksta 😉

Oman39.jpg

Oman je savršena zemlja za stopiranje. Najsavršenija do sada. Aute je ovdje zaustaviti prelako. Prejednostavno. Jednostavno je milina stopirati ovdje. Kad vozači ugledaju palac u zraku, momentalno polude. Izgube zdravi razum. Zaustavi se svaki drugi auto, ponekad i svaki. U tri tjedna boravka u ovoj sultanskoj zemlji, primio sam oko 150 auta, ako ne i više. Malo manje od deset dnevno. Kad trebam ići u dućan, jednostavno dignem palac. Kad se izgubim, jednostavno dignem palac. Kad trebam nekog nešto upitati, jednostavno dignem palac. Kad zatrebam bilo što, jednostavno dignem palac. Objašnjavao sam već kako su Iranci savršeni domaćini te da je način kako se trebaju ponašati prema strancu lijepo opisan u Kuranu. Ovog puta ne vjerujem da Kuran ima cijeli jedan odlomak izdvojen samo za autostopere.

Nego, vratimo se u sadašnjost, u Muscat. Već mi otkucava peti dan u Allijevom udobnom guesthousu i  vrijeme je pokret. Vrijeme je da dignem sidro i krenem put pod noge. Naslušao sam se ovih dana raznih priča i eseja o gradu na jugu Omana, Salalahu. Gradu koji je totalno drugačiji od ostalih u Omanu. Hvalospjevi i balade o Salalahu dosta su me zaintrigirali i odlučio sam dignuti palac u smjeru juga. Još kada sam saznao da se tamo nalazi najveća luka u državi, što znači da imam veliku šansu da pronađem brod koji plovi za Indiju, već sam bio na cesti. Alliju sam rekao da idem na jug, ali da ću se za 10-ak dana vratiti ovdje. Pola stvari sam uzeo sa sobom, a pola ostavio u guesthousu. Salalah je udaljen 1300 km od Muscata, i to 1300 km čiste pustinje. Ma, spreman sam ja na to! Stopiranje kroz pustinju mi je jedna od top želja! Želja koju konačno mogu ostvariti! Dignuo sam palac i krenuo putem juga!

Oman112.jpg

Nastaviti će se…

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva