AZIJA Hrvatski IRAN

PET DANA DO IRANA

on
09/01/2016

1500 km, 3 države, 2 prijatelja, 1 kombi!

Imao sam popriličnu sreću što si je Alen isto sredio iransku vizu u Batumiju. To je značilo samo jedno…da zajedno možemo do Teherana, i to s njegovim kamperom. Sada bih stvarno bio lud da propustim ovu savršenu priliku i počnem stopirati prema Iranu. Išao bi s glavom direkt u zid. Po nekim okvirnim računicama, trebalo bi mi minimalno tjedan dana, ako ne i više. Na putu bi me sprječavale velike planine i niske temperature koje se po noći spuštaju i do -15 stupnjeva. Sve te prepreke bit će puno lakše proći s titulom suvozača u Alenovom sivom kamperu. Nakon tjedan dana kaučsurfanja u kišnom Batumiju, zahvalili smo se Lusiji na gostoprimstvu, oprostili sa svima ostalima, i krenuli za Iran.

4.jpg

DAN PRVI

Sunce se diglo iznad bijelih brda i planina koje ćemo morati proći u dolazećim danima. Atmosfera u kombiju svakim kilometrom bila je uzbudljivija zato što smo polako počeli shvaćati kuda mi to idemo. Vožnja kroz brežuljke i planine mijenjala se svakih par kilometara. Ponekad bi usporili i gledali predivne krajolike koji su se pojavljivali ispred nas, krajolici za poslikati ih i staviti na desktop, a ponekad bi ubrzali i projurili kroz pustu praznu. Na kraju bijelog dana kada je sunce gubilo sjaj, temperatura se naglo počela spuštati, te se zaustavila tamo negdje na -10. Svakim prijeđenim kilometrom sve dublje ulazili smo u zimu. Dolaskom prave puste crne i hladne noći, stigli smo u Erzurum, u najhladniji grad Turske. Nije nam bilo druge nego proći točno kroz njega. Pozitivna činjenica koja nam je išla na ruke je to što se u ovom gradu nalazi jedan Lusijin prijatelj koji nas je, naravno, i ugostio. Uz pivu-dvije te zajedničku večeru na podu njegovog stana, prvi naš zajednički dan na cesti polako ja došao svome kraju.

1144-10

DAN DRUGI

Budimo se u šest ujutro. Kazaljka na termometru pokazuje -15, zapravo aplikacija na mobitelu. Alen odmah istrčava van kako bi provjerio i pokušao upaliti kombi. Kombi je upalio iz prve, nije ga niti ova hladnoća uspjela spriječiti. Zahvaljujemo se domaćinu (zaboravio sam mu ime), oblačimo jaknu i uskačemo, u sada već topli, kombi. Današnji plan nam je doći čim bliže iranskoj granici, te smo krenuli prema Dogubeyazitu, 300 i nešto sitno km udaljenom gradu. Mislili smo da će nam za to trebati samo par sati vožnje, ali zbog izrazito skliske ceste, u Dogubeyazit smo stigli tek navečer. Temperatura se mola digla ali još uvijek je debelo ispod nule. Hladan, siv, neprivlačan i totalno deprimirajući grad nalazi se samo 30-ak kilometara od iranske granice. Nakon što smo pronašli donekle prihvatljivo mjesto gdje možemo spakirati kombi, krećemo u potragu za hranom. Alen je instalirao malenu kuhinju u kombiju tako da uopće nije problem kuhati unutar kombija. Zapravo, bit ću iskren i odat ću vam malu tajnu. Osim povrća koje smo ubrzo pronašli, opskrbili smo se s pravom dozom alkohola. Razlog je vrlo jednostavan. Sutra ulazimo u Iran, u zemlju gdje je alkohol debelo zabranjen, i zašto ne iskoristiti zadnju noć i pošteno se opiti, te sutradan s mamurlukom ući u Iran? Nismo pronašli niti jedan jedini razlog koji bi nas spriječio u toj odluci. Zaključali smo se u kombi, počeli kuhati i istovremeno piti. Sat vremena kasnije, večera je bila gotova koja je ubrzo nestala, ali zato smo alkohola imali na pretek. Ljudi, ipak smo sutra u Iranu ?

1144-3

DAN TREĆI

Ulazimo u Iran. Na granici nas je dočekao kamatar s iranskim novčanicama. Prodavao nam je brda i doline ali na kraju nam ih je uspio prodati. Sa stopostotnom iskrenošću i sjajem u lijevom oku objašnjava nam ako kod njega SADA promijenimo dolare u Riale (iranski novac) da će nam ON dati najbolji tečaj. Pali smo na te lijepe riječi. Naravno da je to bila laž koju smo tek par dana kasnije razotkrili. Iskustvo na granici bilo je nezaboravno. Definitivno najzanimljivije prelaženje granice do sada. Izlazimo iz kombija i odlazimo u zgradu na samoj granicu. S istim interesima kao i svi ostali stojimo nagužvani u redu, čekajući svoj štambilj. Odjednom, počinje svađa između jednog Iranca i policajca. Nema tamo, kao kod nas, da se poštuje sve kako piše u zakonu. Stvari se rješavaju odmah, na licu mjesta. Prvo je izbila galama, pa zatim mala svađa, pa malo veća, nakon toga počeli su se udarati s nogama, pa malo prijetiti licem u lice…te nakon par minuta svaki svojem poslu. Bez zamjerke. Kao da se ništa nije dogodilo. Nismo saznali što se zapravo dogodilo ali bilo je gusto. Zamislite da mi tako našim plavcima vičemo i prijetimo šakama.

S Alenom sam se počeo pogledavati ispod oka kad smo skužili kako u biti funkcionira prelaženje ove granice. Zapravo, putno ljudi tamo ‘rade’ koji u biti uopće nisu niti zaposleni. Naime, neki ljudi s obližnjih mjesta, lokalci, samo se ušetaju unutra i počnu rješavati sve probleme. Baš jedan od njih uzeo nam je putovnice i ostale dokumente koji su nam trebali za vizu, te počeo umjesto nas rješavati papirologiju. Njihova prednost je pričanje engleskog jezika kojeg carinici ne pričaju baš najbolje. Prvo nam zapravo nije bilo uopće jasno zašto oni to rade, a nisu niti zaposleni. “Pa naravno, sigurno želi novac, sigurno žele da im nešto platimo”. Da, to je bila istina koju smo razotkrili prekasno. Naš momak za svoju uslugu htio 20 eura, zatim 15, pa 10, te smo mu dali samo 5. Ove radnje opet moram malo usporediti s nama. Zamislite da se netko u našoj zemlji ušeta na granicu i počne raditi posao od granične policije, te si na kraju sve to lijepo naplati.

Skužili smo da je u Iranu ne moguće pronaći internet. Mislim da će to biti problem koji će nas od sada pa nadalje cijelo vrijeme pratiti. Par sati nakon granice dolazimo u Tabriz, prvi poveći grad. U njega smo se ušuljati u osam navečer ali svi kafići bili su već zatvoreni. Zašto? Ima tu i logike. Što da ljudi rade tako kasno u kafićima ako ne piju alkohol. Malo je prekasno za kavu, čak i za čaj. Vozikali smo se po gradu 15 km/h, s otvorenom laptop i uključenim wifiom. Nakon pola sata lutanja, pronašli smo otvoreni wifi, bez pasworda, na jednoj benzinski. Bio je možda 10 put sporiji nego normalna veza, ali bio je itekako od pomoći.

Spojio sam se na isti i vidio zadnju, finalnu poruku od jednog kaučsurfera kod kojeg smo trebali večeras prenoćiti. Lik nas je prvo prihvatio i rekao na smo dobro došli u njegov stan, te kasnije poslao novu poruku i rekao da zapravo nismo dobro došli u njegov stan. Rekao je da nas ipak ne može ugostiti zato što mu je jedan ‘izvor’ iz vlade prenio poruku da je u Iranu zabranjeno ugošćavati turiste. Pogotovo preko noći. Ja mislim da je to totalna glupost. Mislim da je u zadnji čas donio odluku kako nas neće ugostiti, i onda odigrao na ovu kartu. Uglavnom, ostali smo bez prenoćišta. To je za nas opet značilo samo jedno…još jedna nezaboravna noć u kombiju, na nekoliko stupnjeva ispod nule. Ah, ništa Alen, idemo. Ništa nas ne može zaustaviti 😉

1144-17

DAN ČETVRTI

Dan je tekao sporo, kombi još sporije, kao da smo se vozili na mjestu. Snijeg je počeo padati tek kasno poslijepodne. Počeo je padati s tolikim intenzitetom da je bilo nemoguće uopće nastaviti vožnju. Pokraj ceste u jarku vidjeli smo par auta kako ih izvlači vučna služba. To je definitivno bio znak da stanemo što je prije moguće, i ostanemo u kombiju do jutra. Pronašli smo prvu benzinsku, sparkirali kombi, i pravac krevet. Ah, od svih ovih dana, ovaj četvrti bio je najnezanimljiviji. Dan ispunjen snijegom i ledom.

3.jpg

DAN PETI

Budimo se u 7 ujutro. Izlazimo van i vidimo da je cijeli parking zatrpan snijegom. Očistili smo sva stakla, na benzinskoj obavili toalet, i krenuli dalje.

Par sati kasnije, konačno dolazimo u Tehera, glavni grad Irana. Odmah nalazimo prvog couchsurfera, odnosno cauchsurfericu. Ipak smo u glavnom gradu. Nakon pet dana u kombiju vrijeme je za malo komfora. Pranje sebe, pranje odjeće, ma, znate kako to već ide. Samaneha nas srdačno ugošćuje u svoj stan koji renta s cimericom. Pripremile su nam večeru i zaželjele dobrodošlicu. Ovo nam totalno ide na ruku. Trebamo nekog domaćeg, nekog lokalnog da nam malo objasni cijelu ovu iransku kulturu. Pogotovo činjenicu oko iranskog novca kojeg imamo na milijune. U sljedećem blogu ću objasniti zašto je to tako.

Hmmm, Teheran. Glavni grad u kojemu nema ništa zanimljivoga, osim gužve i prometa. Tamo smo boravili samo dva dana, ali svaka minuta izgledala je uzaludno potrošena. Teheranci, nemojte se uvrijediti ali to je samo moje mišljenje.

Treće jutro opraštamo se sa Samanehom i cimericom, ali i ja s Alenom. Došao je dan da se i mi dva rastanemo. Zajedno smo proveli posljednjih 20-ak dana. Sreli se još tamo u prošlom blogu, u Gruziji, i družili se sve do danas. Mislim da je to i više nego dovoljno. Jednog dana kada se opet sretnemo u Lijepoj našoj, nastavit ćemo ovaj naš PUT. Planovi nam se sada ionako mijenjaju. Njegov je plan otići u Yazd, a moj u Esfahan. S njime sam se vozio tako dugo dok nismo izašli van iz ogromnog Teherana. Izlazimo iz kombija, bacamo selfie, pozdravljamo se, rukujemo i rastajemo. Hvala ti Alene na svemu, pravi si prijatelj!

alen-i-ja

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva