AZIJA Hrvatski TAJLAND

Priče s Tajlanda

on
13/12/2016

 

BICIKLIST BOSANAC

Zamišljeni pogled razvlači mi se po nebu promatrajući gdje ću zamijetiti grešku. Tražim crni oblak i čekam da se spusti kiša. Sezona monsuna dolazi svome kraju, ali, samo dolazi. Još uvijek je itekako aktivna. Nepisano pravilo koje me zadnjih mjeseci prati je obavezan poslijepodnevni pljusak!! Monsunske kiše većinom su kratkog života, ali vrlo intenzivnog efekta.

U spokojnom i neprimjetnom dozivanju kiše iz daljine primjećujem živahnog momka na prenatrpanom biciklu. Polako mi se približava. “Uff, mora da je iza njega dalek put”, pomislim. Prvim kotačem bicikla već je ulazio u posjed hostela što više nije ostavljalo prostora za sumnju gdje će prenoćiti. Momak ulazi u dvorište hostela, zaustavi se, silazi te nasloni ogroman bicikl na zid.
Crvenog lica te sav u znoju nasmije se od uha do uha. Sretan kao da je osvojio svijet! Sreća mu se ne skida s lica što vjerojatno znači da je upravo dokvačio iz Burme. “Zar su zaista svi ljudi toliko sretni kada napuste Burmu kopnenim dijelom?”
Na crnoj kratkoj majci koja mu se zalijepila o tijelo primjećujem bijeli boldani natpis koji me gleda: ‘Univerzitet u Sarajevu – fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu’. “Mora da je Bosanac”, odmah pomislim. Zapravo, ne treba se imati visoka škola da se donese taj zaključak.
Minutu kasnije momak je bio već duboko u razgovoru s Njemicom do mene. Čekam svoj red i razmišljam da li da mu otkrijem svoj identitet, ili da igram nekakvu igru s njime i kasnije mu priznam da sam iz Hrvatske?

Vidjevši me da ga znatiželjno gledam, pozdravlja me.
“Hey”
“Hey”
“Where’re you from”, upita ko’ iz puške ispaljen!
“From Croatia”, odgovaram sa smiješkom na licu. Shit, primio me nespremnog!!
“Pa jebote, što ne veliš”, te mu je smiješak zaokružio glavu.

Prijatelju je ime Dado. On je u velikoj biciklističkoj misiji u kojoj mora stići do Japana! Prije par godina na svom prvom velikom biciklističkom pothvatu kojeg je započeo u Bosni, dokvačio je sve do Uzbekistana. Međutim, zbog novčane kriiizeee – nemam za riiizleeee….ne ne ne, zbog novčane krize te nedostatka istih, morao se vratiti kući. Ove godine odlučio je nastaviti tamo gdje je tada zapeo. Avionom je doletio u Tadžikistan, zemlju koja graniči s Uzbekistanom, sjeo na bicikl i krenuo cestom izlazećeg sunca. Danas, dvije godine stariji te dvije godine iskusniji, Japan je bliži nego ikada. Za ovo putovanje učio je čak i ruski jezik što je veliki dokaz kako nema više zajebancije kada je cesta u pitanju. Trebat će mu, zapravo trebao mu je kada je prolazio kroz lokalna sela Tadžikistana gdje mještani nisu vidjeli Engleza, a kamoli pričali njegovim jezikom. S one strane pacifika misli stići krajem godine…ali, kao i na faksu, na putovanju ispitni rokovi itekako vole kasniti. Dado, što da ti velim – samo naprijed!! Nek’ ti pedala i felga budu najbolji prijatelji! Samo ga šibaj!!! Smrt je granica!!

14139062_10154430616213057_214087630_oDado Delić

.

HOSTEL

“Koliko misliš još ovdje ostati?”, niotkuda dobijem direktno pitanje.
“Hmmm, paa…”, pogledom tražim put od kuda je došlo te nastavim “…mislio sam ostati još oko tjedan dana”.
Ogromna tišina progutala je sve decibele te zbog nelagode iste upitam “Mogu li još toliko ostati?”
“Da da, nema problema. Pitao sam zato što se moram organizirati u vezi ostalih volontera.
Znači, ovdje si do one druge nedjelje?”
“Tako je”.

D-Tom. Vlasnik hostela u kojemu volontiram. Jako dobar čovjek, ali nekako nismo pronašli zajednički jezik koji bi nas zbližio. Komunikacija nam je zapela na profesionalnom nivou. Prvobitni plan bio mi je da ovdje volontiram samo tjedan dana, ali zbog atmosfere koja zrači hostelom, već sam drugi puta produžio boravak. Volonterske zajednice od svojih ‘radnika’ zahtijevaju da rade 5 dana tjedno, po 5 sati dnevno. Ti poslovi nisu plaćeni i mnogo su opušteniji i fleksibilniji od onih plaćenih. U Mars Moon-u, njegovom hostelu, prisutno je isto pravilo. Međutim, od 5 sati koliko bi trebao raditi dnevno, efektivan rad maksimalno mi je sat vremena.

Lounge bar, restoran te rustikalan vintage izgled soba svrstavaju ga na poprilično visoko gazište ljestvice usluga. Pogled mu lagano gleda u fensi odaje. Cijene soba skuplje su i do četiri puta od onih u centru grada za kojima trče backpackeri. Logistika oko noćenja rješava se preko interneta, tako da se daleko unaprijed zna tko dolazi i koliko će soba biti zauzeto. Kako se slučajno ne bi stvorila panika, D-Tom je donio univerzalno skulirano pravilo. Kada se gosti tekućeg dana odjavljuje, najkasnije je to do 11 ujutro, soba toga dana više nije u funkciji. Počinje se polako čistiti i spremati za sljedeći dan, za sljedeće goste.

Zaposlenicu hostela su volonteri ali i studenti kojima je to par-time posao. Studenti većinom rade sve a posao volontera, dakle moj posao, je svakog jutra sjesti na motor te s menadžerom otići do obližnje tržnice u nabavku hrane. Zapravo, on je jednini pravi zaposleni u hostelu i odmah je dobio titulu menadžera. Nakon što bi se vratili iz tržnice, svakog drugog dana morali smo očistiti pokoju sobu. Efektivnog rada cc 20 minuta. Do 10 sati ujutro već bi obavio dvije najvažnije radnje koje imam za obaviti i ostatak vremena provodio sam na terasi ispijajući ledenu kavu. Famozni bar gdje je sekvenca života daleko najintenzivnija bio je zaslužan za moju nadopunu znanja slaganja toplih i hladnih napitaka. Znanje su mi prenijele studentice i zaprijetile mi da svakog dana moram trenirati isto. Može, uopće nema problema.

Svi su me voljeli osim mrzovoljne kuharice koja je živjela u kuhinji. Buljeći po cijele dane u mobitel, lijevim okom promatrala je moja kretanja kuhinjom a desnim škripajući frižider što mi je bila nova ljubav. Nerijetko bi sebi u bradu nešto promrmljala kako bi izbacila frustraciju i nezadovoljstvo što postojim. Konačan rezime – mrzili smo se! I to jako!

Indija, Nepal i Burma sakrivale su od mene komfor koji mi je ovdje ponovo vraćen. Sedam mjeseci lišen istoga, itekako sam si ga zaželio. Topli tuš, kuhanje, frižider, normalan krevet s madracom, normalni dućani, čistoća, vešmašina. Sve te materijalne stvari ovdje su dostupne. Tako da…ovdje ću se usidriti, prikriti, kamuflirati i ostati sve do dana kada me netko ne primijeti i ne istjera van. Nasilno. Ne bojim se čak niti kuharice.

8Bacam kamuflažu

.

NOĆIMA CHIANG MAI-a

Kad fotoni sunčeve svjetlosti u zadnjim satima dana nestanu, taj spokojni i nevin grad pretvara se u mnogo zločestiji. Visoki decibeli što su post-uzrok natezanja prodavača i kupaca na dnevnim tržnicama, u noći ih zamjenjuje glasnoća noćnog života. Decibeli se ne spuštaju. Nikada!

Klupska glazba s iritantnim mainstream komercijalnim hitovima, live glazba što ipak bolje prolazi, prostitutke koje love svoj plijen čak i s motorom, te lejdibojevi koji to ipak rade bez panike. Zbog svog prikrivenog identiteta znaju kako funkcionira muški mozak te iste love bez previše truda. Dovoljan je samo nježan dodir ruke o ruku i muškarac je začaran!
Desetine noćnih klubova s totalno istom glazbom daju vam do znanja da ste zapeli tamo negdje na prvom. Nabildani muškarci u majicama bez rukava ponosno ističu da su puni testosterona. Nacionalnost im je većinom ona preko bare, američka. U stopu ih prate Englezi te im u leđa gledaju Australci. Ruska glava u zadnje vrijeme počela je viriti van iz vode i tražiti svoje mjesto među njima. Svi zajedno u ovu zemlju došli su samo po jednu stvar. Po zabavu!! Pritisnuli jednomjesečnu pauzu na svojim poslovima te spremni da spiskaju 2000 eura na godišnjem, sjeli su u avione i lupili po Tajlandu. Prvo po čarima Bangkoka, te kada im noćni život lagano izlazi iz glave van, dohvate se nekog otoka i odmaraju. Nakon par dana, na otoku opet sve po starom. Partijanje, opijanje, bljuvanje, deranje, dokazivanje! Neki od njih sjedaju u autobus i pravac sjevera gdje ih čeka ista sudbina. Kada sam zakoračio u tu zemlju, takve grupe tipičnih turista poprilično me živcirala. Kasnije sam ih naučio ignorirati i živciranje je nestalo.

Od svih prisutnih kafića, samo me jedan oborio s nogu. North Gate, jazz bar. Prvi pravi jazz bar kojega su moje oči vidjele. Kafić je zapravo vrlo mali s obzirom na broj publike koja stoji na ulici. Svi se bore za bolju poziciju. Svake druge noći vraćao sam se ovdje i bio jedan od njih. Isto kao i pojedinih stvari, prošlih mjeseci live glazba također me zaobilazila. Tih dana bio sam najsretniji čovjek na svijetu.

Vrlo lako mogla bi se povući paralela između jazz glazbe i života.
Jazz je zapravo jedna velika improvizacija. Isto kao i život. Glazbenici jednog jazz benda pjesmu započinju u istom tonu, istom ritmu, prateći glavnu sekvencu iste. Ubrzo svaki odluta na svoju stranu, tražeći neki svoj put. Dizanje iznad zapisanih nota, improvizirajući traže istu koja nigdje nije zapisana. Svoju melodiju, svoju solažu, svoj tempo. Isto kao i u životu. Svi nas uče i guraju pred nos pravila kojih se trebamo pridržavati i kako se trebamo ponašati. Uporno zanemarujemo tuđa mišljenja, tuđe spise te nerijetko tražimo svoj put. Improvizirajući tražimo svoju melodiju, svoju solažu, svoj tempo života. Kada se glazbenici ‘ispucaju’ te sretni što su imali priliku izraziti se, vraćaju se na početak pjesme, svome bendu, te svi zajedno kreću dalje – u istom tempu!
Kada u životu dobijemo priliku odmaknuti se od puke svakodnevice, dokazati se, izraziti se, upoznati bolje sebe…na kraju se vraćamo u bazu gdje svoja mišljenja dijelimo s ostalima. Ako su nam ta nova stajališta prihvaćena i podržana od strane ‘publike’, tada svi zajedno krećemo dalje – istom notom, istom melodijom i istim tempom!

Processed with Snapseed.North Gate, jazz bar

.

BANGKOK

“Da li znaš što ćemo uopće raditi ovdje?” upita me Philipp na stražnjem sjedalu auta.
“Iskreno, nemam pojma. Isto znam kao i ti”, odgovaram.
“Da li si radio kad s djecom?” upitam ga.
“Nisam”.
“Eee, lakše je nego što misliš”.

Philippu otkucavaju zadnji dani avanture. Mlad momak. Nakon završene srednje škole, sjeo je u avion i direktnim letom iz Njemačke doletio u južnu Aziju. Pravilo ranog putovanja Nijemci jako prakticiraju. Prije nego odluče što žele u svome životu, veliki postotak istih odvaže na neko veće putovanje. Putujući svijetom kao pasivni promatrači, kroz različite kulture i načine življenja lakše shvate što zapravo žele učiniti sa svojim životom. Par mjeseci kružio je po južnoj Aziji te početkom godine otišao u Australiju – u potragu za poslom. Na kontinent-državi boravio je 7 mjeseci, te radio na desetke poslova. Priča kako je nezamislivo lako tamo pronaći posao. Sve što trebaš je biti mlađi od 30 godina zato što je to limit za dobivanje Working Holiday radne vize.
Eeeee, jebiga…već sam debelo u trideset i prvoj.

Vozili smo se prema jugoistočnom djelu Bangkok. Današnja zadaća nije teške prirode. Trebamo glumiti profesore u jednoj tajlandskoj osnovnoj školi kako bi nas djeca ozbiljno doživljavala. Istina je zapravo da smo dječji animatori kojima kroz razne natjecateljske igre djeca dokazuju svoje znanje engleskog jezika. Engleski u tajlandskim školama nije popularan. Vlasti su zaključile da im taj jezik ne predstavlja veliku ulogu u životu tako da su Tajlanđani vrlo često lišeni znanja istog. Svaki roditelj želi da mu dijete bude najpametnije na svijetu, te zbog ostvarenja sna nerijetko ih upisuju, ili šalju, na dodatne tečajeve. Neke škole otiđu na organizirane trodnevne engleske kampove koji su u novije doba vrlo popularni. Neke te iste pozovu i u školu. I ovdje uskačemo mi!!

14691387_1160386167363037_5832991754593064520_oPripreme u tijeku!

Jednoga lijepoga i sunčanog jutra dobio sam mail od Anuwata u kojemu je pisalo: “Ako želiš zaraditi neke novce, sve što trebaš je doći u Bangkok”. Spakirao sam ruksak, sjeo u bus i već treće jutro bio u Bangkoku. Tamo sam se našao s ostalim ‘profesorima’ te tjedan dana proveli u gradu. Zajedno. Živjelo se malo drugačije od života na kojeg sam naviknut. Luksuzni hoteli s privatnim bazenima, apartmani, busevi, taksiji, hrana – sve nam je to bilo plaćeno. Gledajući Bangkok malo drugačijim očima nego što bih ga gledao kao backpacker, grad mi se jako dopao. Čak i previše. Alternativan način putovanja odjednom se pretvorio u primarni. Na trenutke imao sam flashbackove kako se držim za ruke s turistima koji su me živcirali u prošloj priči.

Kultura Tajlanđana daleko je ‘kulturnija’ nego u okolnim zemljama što se najviše primijeti u prometu. Istina je da su ceste zatrpane i prenatrpane autima ali na njima ne vlada kaos. Što je daleko najvažnije, nitko ali stvarno NITKO ne poseže za trubom!! Nikada ju nisam volio i uvijek ću ju mrziti. Nedostatak iste prometnicama Bangkoka, pa i ostatku Tajlandu, daje bezpanična i mirna kretanja cestom.

Dolaskom u školu, Philipp i ja završili smo svoje avanturističke razgovore na stražnjem sjedalu auta. Iz uloge putnika, treptajem oka prebacili smo se u ulogu profesora. Nakon uspješno obavljenog jednodnevnog kampa, otišli smo 200 km južnije na obalni dio Tajlanda. Tamo smo odradili veliki trodnevni kamp s 300-tinjak djece. Povratkom u Bangkok opet sam se susreo s Dadijem, biciklistom iz prve priče. Putevi su nam se opet spojili. Ovog puta susret je ipak bio dogovoren. Uz ispijanje jutarnje kave uspio sam ga nagovoriti da sa mnom otiđe na sljedeći i posljednji kamp koji će početi sutra. Dado je ‘naravno’ pristao i već smo sutradan stigli u resort gdje je i isti bio održan. Nova okolina, novi profesori, novo iskustvo i opet….neki novi klinci.

5‘Superman’ – moj tim!

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva