AZIJA Hrvatski INDIJA NEPAL

Putovanje Nepalom i povratak u Indiju

on
02/09/2016

Nakon što smo završili treking po Himalaji, vraćamo se u Kathmandu gdje se Faruk i ja razdvajamo. Njega je put odveo u maleno selo izvan grada gdje je dogovorio neko volontiranje, a ja sam ostao u gradu i našao smještaj kod kaučsurfera. Trinaestodnevni treking po Annapurni isisao je iz mene svaki atom snage!! Tako da mi treba veeeeliki odmor!!

Kathmandu je grad kojeg sam si zamišljao totalno drugačije nego što to on zapravo jest!
Gledano s turističke strane, to je grad koji je nekada davno bio raj za hipije!! Jedno od njihovih glavnih utočišta u ovome dijelu svijeta! Evo, to si nikada ne bih mislio.
Danas, 40 godina kasnije još uvijek se može zapaziti originalna hipijevska postava iz 70-ih. Stari, šareni i dugokosi djedica šeće ulicama i traži smisao postojanja!! Vrlo česti prizori! Isto tako, grad je preplavljen i s novom generacijom istih, post-modernim hipijima. Mlađa generacija. Izgledom su malo drugačiji od originala. Malo su evoluirali! Kosa im se zaplela u dredlokse, a rock glazba dobila malo brži ritam i se pretvorila u psytrance! Nešto slično kao na Goi, Zapravo, nakon što je sezona na Goi završila, svi se iz te velike plaže sele na sjever Indije (Himachal Pradesh, Kashmir) ili ovdje, u Kathmandu. Tako da sam ovdje primjećivao čak iste ljude!

Ulice u centru grada pretvorile su se u veliki shopping centar podložan samo za turiste. Bezbroj istih dućana, s istom robom ispred čijih su ulaza obješeni primamljivi isti rekviziti, vrlo često su razlog zašto turisti posežu za svoje novčanike. Naravno, svi su oni samo jedna mala manjina. Ako gledate normalnim očima, ne loveći ove hipije i strance naokolo, primijetit ćete da je Kathmandu ogroman i prenatrpan grad, gdje glavnu riječ ipak imaju Nepalci!

96 copyPrenatrpane ulice Kathmandua

19Razrušeni centar grada kojeg je 2015. godine pogodio snažan potres jak 7.3 Richtera!

20Još uvijek se ništa konkretno ne radi na renoviranju. Samo se pronašlo privremeno riješenje.

Svako jutro odlazio sam u isti kafić gdje bih naručio čaj s mlijekom. Masala tea! Nemjerljivi okus čaja i lijepa cura za šankom s kojom mogu baciti po koju časkalicu bili su razlog zašto sam se ovdje vraćao. Priča se kako cura radi najfiniji čaj u gradu! Znam, ljudi svašta pričaju! Ali, okusio sam dosta čajeva i njezin je još uvijek na samom vrhu!!
Kafić se nalazi u ‘Freak street’ ulici, najpoznatijoj ulici u gradu. Ovaj apstraktni naziv dobila je zato što su u prošlosti njome vladali, ko drugi, nego hipiji! Opet ti hipiji! Totalno drugačijeg izgleda i totalno drugačijeg pogleda na život nego lokalni ljudi, kada su ih vidjeli Nepalci su ubrzo ulici dodijelili novo ime ulice – Freak street!!
Ulica i dan danas drži opravdani status. Još uvijek se osjeća da je nekada davno ovdje bila totalna ludnica! Da ga jebeš, ovdje se nešto događalo!! Osjetim ja to!!

untitled-60Cura za šankom koja priprema najbolji čaj u gradu

Pristup do lakih droga, a mislim da i do onih težih, ovdje je pristupačnije, usudio bih se reći, nego čak i u jednom Amsterdamu! Na svakih nekoliko metara, na svakom uglu te na svakom trgu primjećivao sam zabrinute pretprodavače. Dilere! Zašto zabrinute? Zašto što ti ljudi nikad nisu opušteni! Uvijek nekakav problem! Neki dileri malo su se unaprijedili i sjeli u aute na čijim krovovima piše TAXI. Neki su ostali ipak niže rangirani na ljestvici snalaženja te se naokolo vozikaju s bicikl-taksijem. Ali naravno, s istim ciljem!! Da, ovdje je svaki drugi taksist ujedno i diler!!! Većinom nude dvostruke usluge. Polakom vožnjom prate ‘žrtvin’ korak te poprilično glasno upitaju: “Želiš li prijevoz?”. Ako se prijevoz odbije, ubrzo od strane taksista slijedi drugo pitanje koje je ipak malo nižeg tonaliteta: “Želiš li možda marihuanu, kokain, MDMA??

Zanimljiva filozofija koju svi oni imaju u glavama je kada ugledaju nekog bijelca, turista, uvijek pomisle da se on ovdje došao ubijati sa svime i svačime!! Što ako oni imaju neke druge interese?? Kao ja recimo kojeg zanima samo politika, ekonomija, računovodstvo i papirologija. Načuo sam priče kako su marihuana i ostale droge jako opasne i ako ih konzumirate, možete, vjerovali ili ne, umrijeti momentalno od istih! Držim se tih glasina zato što dolaze od ljudi koji nikada nisu došli u doticaj s njima. Ljudi znaju!

81 copyTaksist!? Ili diler? Ili oboje?!

80Ulice su prepune voća i povrća

45Tradicionalna nepalska kapica ‘Dhaka topi’. Svaki drugi ju ima na glavi!

Sati su prolazili, dani su prolazili, tjedni su prolazila, a ja sam još uvijek bio zarobljen u Kathmandu-u. Upleo sam se u neku svoju mrežu. Mrežu lijenosti. Mrežu besmisla. Zadnji tjedan počeo mi se gubiti smisao putovanja, što je bio savršen pokazatelj da spakiram svoj ruksak, i nestanem odavde. Nestanem iz Kathmandua. Nestanem iz Nepala.

Na ulicama Kathmandua – fotogalerija!

Sljedeća država kroz koju moram proći na putu prema svome cilju je Myanmar, novog naziva Burma. Kako bi u nju uopće ušao kopnenim putem, moram se vratiti u Indiju zato što ona graniči s njom. Indijska viza ionako mi vrijedi još mjesec dana te je najbolje da tih 30-ak dana iskoristim negdje u njoj, a ne samo da projurim kroz nju. Pronaći neko utočište gdje mogu boraviti par tjedana, a ne opet lutati naokolo tom ludom zemljom, bilo bi savršeno! Hmmm, volontiranje?? Da, neko volontiranje bi bilo savršeno!!

Ubrzo na internetu pronalazim englesku privatnu školu s ugroženom djecom, smještena u pokrajini Sikkim, sjeveroistočno dijelu Indije. To i nije tako daleko od Burme. Poslao sam im e-mail i nakon par dana stigao je pozitivan odgovor od njih. “Tomice, naravno da možeš doći u našu školu. Veselimo se našem susretu!”

Zadnji dan u Kathmanduu sa svojim hostom otišao sam odraditi neki fotosešn. Dečko je poprilično mlad ali vrlo entuzijazan! Jedan od mnogobrojnih poslova čime se bavi je i prodaja modnog trenda, odjeće i čega sve ne. I to online. Primio sam fotić u ruke i postao službeni fotograf a njegova sestrična model!

13342928_10206441053812654_117550558072691524_nOvaj do mene je moj predivan host Ipak, a ostali njegova rodbina.

Fotogalerija fotosejšna!

Znam, cura je preeeeekrasna!!

Put u Sikkim!

Nakon fotosešna pozdravljam se s Ipakom, s njegovom sestrom, sestričnom, daljnjom rodbinom (dan danas ne znam tko mu je tko) i krećem putem Sikkima!!! Odlučujem se za put u autobusu zato što je u Nepalu jako teško primiti autostop. Po nepalskim cestama većinom se vozikaju autobusi, veliki kamioni, mali kamioni te kamioneti. Običnog auta skoro pa i nema! Uzimam noćni autobus, i nestajem iz glavnog grada Nepala!

Drugi dan stižemo u Dharanu, gradić na istoku Nepala. Prije par dana u Kathmandu-u sam sreo lika koji živi u tom gradu te me pozvao kod sebe. On je vlasnik ogromne kuće ti najpoznatijeg disco-bara u gradu. Po njegovim riječima, mislio sam da je Dharan najljepši grad na svijetu! Dolaskom u njega, očekivanja su zamijenjena razočaranjem. Dharan je jedan od najružnijih gradova koje sam ikada vidio! Čak nema niti onaj nepalski ambijent, nego vuče na indijski. Gužva, blatne ceste, ljudi svuda naokolo, panika i galama!! Na kraju se nisam niti našao sa svojim prijateljem zato što je lik izbjegao naš susret!! Mamlaz jedan! Uzeo sam sobu, prespavao, te ranom zorom nestao! Stajanje u ovome gradu bio je totalni promašaj!! Čak i više od toga!

Treći dan konačno dolazim na nepalsko-indijsku granicu.
U ničijoj zemlji između te dvije države nalazi je 500-tinjak metara dugačak most. Most koji se nikada ne prazni, i kroz koji dnevno imigrira par tisuća ljudi! Na njemu, ispod njega i oko njega sudaraju se višeslojni pogledi života. Ispod njega ljudi pecaju, djeca se kupaju, krava se pase, a poljoprivrednici čuče u poljima. Na njemu se odvija ipak malo napetija atmosfera. Gomila ljudi prelazi s jednog kraja mosta na drugi, rikše prevoze putnike iz jedne države u drugu, prodavači sa svojim glasnim jezikom gnjave sve koji im se približe, a prosjaci sjede na pločniku i mole za spas.

13Pogled s mosta još uvijek prema Nepalu

30Trenutak kad su me klinci zapazili na mostu!

16Pogled u daljinu. Definitivno najljepše prelaženje granice do sada. 

38Mostu nikako kraja!

Prelaženje granice koje mi je bilo definitivno najzanimljivije do sada. Pola kilometra čiste dimanike! Dobar uvod da opet ulazim u jednu od najkontradiktornijih zemalja svijeta. Samo što sam prošao granicu, već sam bio u neredu. Kaos samo takav. Da, to je to!! To je ta zemlja! “Pa di si, Indijo!! Ljubavi moja jedina. Kako si mi samo nedostajala!!”

40Prvi koraci u Indiji. I odmah kaos!

Počela se spuštati noć, a ja još uvijek pronalazim prijevoz u graničnom gradu Siliguriju. Autobusi više ne voze zato što je sumrak. Svi pokazuju u smjeru džipova. Ubrzo pronalazim adekvatan džip, sjedam u njega i pičim prema Darjeelingu!
Nakon 3 sata lude vožnje koja se bez problema može usporediti s vožnjom u nepalskim autobusima, u taj malen gradić stižem oko 11 navečer!
Duboka noć, neosvijetljeni grad i monsunska kiša koja pada kao da sutra ne postoji, prisiljavaju me da u par minuta pronađem smještaj. U daljini ugledam policijsku postaju i pomislim: “Hmmm, ovo će sada biti zanimljivo!” Dolazim pred nju i kucam na vrata. Međutim, nitko ne otvara. Ništa, idem unutra. Sam samcat. Iz mračne prostorije začuje se glas koji mi se približava. Policajac u boksericama dolazi do mene. “Upravo sam probudio policajca u boksericama! Uhh, to nije dobar znak.” Razmjenjujemo par rečenica te suprotno od očekivanoga, prihvaćaju me bez problema. Zapravo, ugostili su me kao kralja! Dali mi hranu, razgovor i krevet! Ovo je prvi puta u životu da mi je policija istinski pomogla. Cijeli život većinom mi odmaže. Ovo je isto tako prvi puta da sam kod njih prespavao dobrovoljno!
Svanuo je dan, zahvalio se pandurima, opalio selfi, te izletio van iz postaje!

13579980_10207886912304012_1741626979_oJutro u policijskoj postaji! Oprostite mi na kvaliteti slike, kramp od mobitela.

Sljedeći grad na putu prema školi je Jorethang. Jedino prijevozno sredstvo u ovim krajevima je džip. Nađe se pokoji autobus, ali teško je naći autobusnu stanicu. Pronašao sam džip i krenuo prema Jorethangu. U grad sam stigao u sumrak, ali ovog puta u pristojno vrijeme, oko 7 navečer, tako da sam imam malo više opcija što se tiče noćenja.
Noćenja u Sikkimu vrlo su skupa. Zapravo, najskuplja u cijeloj Indiji!! Normalna cijena nekog guesthouse ovdje se plaća 20 dolara, dok se u ostatku Indije može naći već po 2-3 dolara, pa na dalje. Zašto? Pojima nemam!

Prvo sam mislio da i ovdje posjetim policajce, ali nekako sam to odgađao. To mi je više kao plan B. Što mi je plan A? Pojima nemam!!! Sjedio sam na klupici i jednostavno se nisam mogao pomaknuti. Čekao i čekao. Čekao da se dogodi nekakvo čudo. I dogodilo se!! Već duže vrijeme iz daljine me je promatrala jedna obitelj. U jednom trenutku dotrčao je mali klinac te me upitao: “Which country, Sir?”. “Croatia”, odgovorim. Klinjo otrči svojoj obitelji i šapće: “Croatia, Croatia”.
Ubrzo je došao glava obitelji, otac i muž te započinje razgovor. “Croatia, ha??”. Nakon malog odmjeravanja, pozvao me u svoju kuću i ponudio mi smještaj! Savršeno!! Počeo sam ih pratiti i samo nakon dvije minute hoda, stigli smo u kući. Pokazali mi sobu, te me častili s večerom. Nakon večere pive, i kako to već ide!

71Obitelj koja me ugostila. Hvala vam prekrasni ljudi!!

Svanulo je novo jutro. Zahvaljujem se prekrasnoj obitelji i krećem dalje. Danas navečer trebao bi konačno stići u Pelling, selo gdje ću volontirati. Ništa, odmah krećem u akciju!!

Nakon cjelodnevne vožnje po brdovitim cestama te promjene čak tri džipova, u 5 navečer stižem u Pelling! Ubrzo saznajem da niti to nije kraj mog puta nego da moram pronaći drugo, još manje, selo imena Geyzing. Tamo se nalazi škola. Sva sreća što se to selo nalazi svega 10-ak minuta vožnje. Sat vremena kasnije, konačno dolazim i u Geyzing, i konačno okončavam ovo naporno petodnevno putovanje! Pet dana ceste konačno su iza mene!!

Put iz Kathmandua do Sikkima trajao je puna 5 dana. Mislio sam da će mi to putovanje trajati samo 2 dana, ali nepalske ceste preuzele su inicijativu putovanja. Jedino što vam uistinu mogu savjetovati u vezi nepalskih autobusa je to da prilikom vožnje NIKADA nemojte gledati van kroz prozor!! Pogotovo za vrijeme noćne vožnje! Zašto? Zato što ćete svakih 5 minuta vidjeti kako izbjegnete osiguranu smrt!! Ceste su totalna koma! Najsporije što su moje oči ikada vidjele, i da održe barem nekakav normalan ritam vožnje, vozači divljaju i nerijetko ulaze u ‘škarice’!! Često se voze po samom rubu ceste, s jednim kotačem već u provaliji. Kao putnik, najbolje je žmiriti i pretvarati se da ste mrtvi! U protivnome umrijet ćete od stresa!!

Na ulicama Geyzinga na moje pitanje gdje se nalazi škola, svi su s prstom pokazivali na jedno brdo. Ispred njega su visoke stepenice koje vode do ulaznih vratiju. Gazim po stepenicama i zamjećujem kako se vrata polako otvaraju. Ispred mene pojavljuje se žena u srednjim godinama i upita me: “Tomice, da li si to ti?? Gdje si tako dugo?? Čekamo te već danima!”

untitled-14-3Ruta po kojoj sam prolazio!

Nastavit će se…

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva