AZIJA Hrvatski INDIJA

Indija – šareni Rajasthan i Bollywood svijet

on
29/04/2016

Jutarnje zrake sunca osvjetljavaju ovaj malen gradić. Udaipur. Najromantičnije mjesto Indije! Indijci ga zovu još indijskim Parizom! Pomaknuo sam se samo 1300 km sjevernije i imam osjećaj da sam ušao u neku drugu Indiju! Arhitektura, stil gradnje, izgled ljudi, šarena odjeća, šarenilo, mirnoća, te topli smiješak lokalnih ljudi…sve to zaželjelo mi je dobrodošlicu. Lice mi se odmah pretvara u mudar smiješak. Kao da sam prvo morao proći kroz sav onaj Bombayski nered da bih tek sada osjetio mirnoću. Spokoj. Prvi puta vidim Indiju onakvom kako se prezentira čovjeku koji nikada nije zakoračio u nju. Ma, samo da skratim cijelu ovu priču. Palače, mostići, puteljci, predivno jezero! Sve to zajedno zrači jednom velikom mirnoćom koju konačno osjećam!

93Predivno jezero usred grada

44Pogled na luksuzan hotel koji se nalazi nasred jezera

U laganom jutarnjem điru gradom zaustavlja me čovjek naslonjen na ulaznim vratima svog dućana. “Dobro jutro!!”, veli Freddy. “Dobro jutro”, uzvraćam. “Dođi ovamo, uđi u moj dućan. Pokazat ću ti s čime se ja to bavim!!”. Bez puno razmišljanja prihvaćam poziv. Ljubazan čovjek. Nema šta. “Ljubav prema slikarstvu pojavila mi se još prije 30-ak godina kada sam prvi puta uzeo kist u ruke. Ubrzo sam otvorio ovaj dućančić kojeg još dan danas vodim. Sve ovo oko nas su moji radovi na kojima sam radio godinama”. Nisam neki stručnjak likovne umjetnosti ali ove slike su stvarno dobre. Slikane su na staklu i kada se stave na sunce, sunčeva svjetlost im upotpunjuje boje.

Zaboravio sam čovjeku ime ali odmah sam ga prozvao Freddy Krueger zato što je pljunuti on. Freddy koji je baš danas zaboravio staviti šešir na glavu i rukavicu na ruku drži mi predavanje o slikarstvu. Krueger i likovna umjetnost! To je to!! Ponudio mi je čaj te smo otišli u dublje teme. Pokušao me uvjeriti da kupim par slika, ali nisam se dao! S njegove strane nije bilo onog indijskog iritantnog navaljivanja i nagovaranja, nego samo razumijevanje. Razdvojili smo se u prijateljskom tonu, s obećanjem da ću raširiti njegovu priču.

82Freddy Krueger i slikarstvo

53Stepenice koje vode u glavni hram grada

 

Tamna strana kaučsurfinga!

Nažalost, ovdje sam počeo primjećivati i drugu stranu kaučsurfinga. Onu tamnu stranu! Glavni cilj i svrha ove stranice je besplatno udomljavanje stranaca. To svi znamo, jel’ da?

Ali ovdje nije nimalo rijedak slučaj da te ljudi ugoste, te da se iza te njihove namjere krije nešto drugo. Koristoljublje!! Moj prvi kaučsurfer u Udaipuru upravo je to i učinio! Vlasnik je guesthousea na čijem se krovu nalazi restoran. Razveselio me kad me ugostio,  pogotovo kad me pozvao u restoran na roof topu. Jeli smo, pili i vodili diskusije. Zapravo, nismo jeli, samo smo pili! Međutim, kada je došla noć, lik mi je jednostavno rekao da sam mu dužan 240 rupija! Bio sam zbunjen ali ipak zahvalan zato što me ugostio i dao sam mu te novce. Nije u problemu tih 240 rupija (24 kn), nego njegov stav. Način na koji su pare zaslužene.
Shvatio sam da mu je kaučsurfing samo mamac pomoću kojeg puni taj svoj guesthouse ljudima, a u isto vrijeme zarađuje na tim istim ljudima! Dosta iritantna činjenica.  Kaučsurfing je jedna od najboljih mogućih osmišljenih stranica ikada, i trebala bi takva i ostati. Čista i ne upletena u novčane zarade!

Kasnije sam u Rajasthanu također imao još par takvih slučajeva. Od strane domaćina bilo je tu uzimanje mojih podataka pomoću kojih me se lažno prijavljivalo u svoj hostel samo zato da od države dobiju neke povlastice. Bilo je tu i ideje da se preko moje kreditne kartice provuče određeni novčani iznos s kojim će se prikazati da sam koristio vlasnikove usluge – kao što su iznajmljivanje najskuplje sobe u njegovom hostelu, ili jahanje deve na dvodnevnom safariju u pustinji. Odbio sam, naravno!!
Tako da, ima u Indiji ta neka tamna strana kaučsurfinga koja je vrlo iritantna. Eee, Indija, moja Indija!

12Sveti ljudi na svakom koraku

78Svirači isto

 5Slonovi isto!

U Bollywood svijetu!!

Pet sati ujutro je! Odlučujem napustiti Udaipur i krenuti prema Pushkaru, malenom gradiću 300 km sjevernije. Međutim, sve je krenulo krivo!! U 6 sati ujutro kreće mi vlak i do kolodvora imam samo dva km prazne ceste. Čim sam izašao iz sobe i došao do glavnog ulaza, shvatio sam da su velika vrata zatvoren. Veliki ogroman lokot stavljen je preko cijelih vratiju! “Bakicaaaa!!!”, derem se! Bakica je stavila lokot na ulazna vrata! Ima tu jedna bakica koja pazi na sve u kući. Zbog zaštite od lopova i ostalih zlikovca, svaku noć stavlja lokot na ta vrata, što sam saznao tek sada. Do kolodvora imam točno sat vremena hodanja a vlak mi kreće točno za sat vremena! Počinje me loviti panika! Tek nakon 10 minuta skakanja po kući pronalazim bakičinu sobu i odmah joj lupam po vratima. Ubrzo se pali svijetlo i ievo bakice s ključevima u ruci! Znala je u čemu je problem. Još nije niti maknula lokot s vratiju a ja sam već bio na glavnoj cesti, u punom šprintu! Međutim, ubrzo shvaćam da neću stići na današnji jedini vlak za Pushkar, bez obzira kako brzo ja to trčao. Odlučio sam se vratiti u gusethouse i ostati još jedan dan kod svog kaučsurfera. Al kad sam se vratio, bakica je opet zaključala vrata i stavila lokot na njih! Jaooo!! Počeo sam razmišljati zašto se sve to izdogađalo?? Zašto nisam uspio izaći iz grada?? Zašto sada ne mogu niti ući niti u guesthouse??

Razočaran u cijelo jutro upućujem se u jutarnju šetnju, ali sa znanjem da mi je rođendan, stvari postaju odmah lakše! Da, baš mi je danas 31. rodjendan! Moje besciljno hodanje primjećuju dva Indijca na motoru. Zaustavljaju se ispred mene i vozač me pita: “Što radiš poslije?”. “Zašto”, odgovaram. “Poslije se snima jedan Bollywoodski film malo dalje na jezeru! Filmska ekipa traži statiste. Ako si zainteresiran, sjedni na motori i odvesti ćemo te do lokacije. Nakon snimanja platit će ti 1000 rupija”. Već sam na zadnjem sjedalu motora i pičimo prema jezeru.

Sada mi je postalo jasno zašto ja bakica zaključati ta vrata! Zašto sam zakasnio na vlak! Te zašto je opet zaključala vrata kad sam se vratio natrag u guesthouse! Zato da bi me točno na tom mjestu, i točno u to vrijeme pronašli ovi Indijci na motoru, i ponudili mi posao statista u Bollywood filmu za što ću na kraju dana biti plaćen!

Kada smo stigli na lokaciju, primijetio sam da nisam jedini ‘bijelac’ tamo. Ispred palače na jezeru bila su zbunjena lica drugih stranaca. Pokazali su nam terasu koja se nalazila iza restorana, rekli nam da sjednemo i donijeli nam hranu. Između nas budućih glumaca počele su kružiti svakakva pitanja i priče. Postavio sam pitanje Englezu odmah do mene: “Hej, znaš možda što mi radimo ovdje?? Što će biti naš zadatak?”. Englez mi daje najjači, najbizarnijih i jedan od najciničnijih odgovora ikada: “Psssst man, and just be white!!!” Englez, lud si ko puška! Da, to je zapravo prava istina. Filmska Bollywoodska ekipa trebala je samo strance, odnosno, ljude koji nisu Indijci!

Ako bih ikada htio sjediti na ovoj terasi, mislim da bih trebao izdvojiti pravo malo bogatstvo da uživam u njezinom pogledu. Ovako, ovdje sjedim besplatno, i imam besplatnu hranu i piće. Film koji se snimao je bila nekakva Bollywoodska ljubavna komedija i na terasi se snimala scena između ljubavnog para koju su ponavljali nekoliko sati. Ponavili su je barem 20 puta.

8Slaganje seta prije početka snimanja

9Za vrijeme snimanja

Moj zadatak je bio da u pozadini glavnog kadra sjedim za stolom, i glumim razgovor s curom. Pošto se jedna te ista scena ponavljala tisuću puta, s curom sam u međuvremenu postao prijatelj. Valset je rodom iz Afrike, ali već godinama živi u Parizu. Profesionalna je plesačica i u Indiju je došla samo kako bi upotpunila svoje plesačke sposobnosti, i to s nekim starim tradicionalnim indijskim plesom kojeg sa svim srcem želi naučiti!

Plan joj je mjesec dana putovati po Rajasthanu, te se kasnije stacionirati u New Delhiju gdje će tražiti plesni studio te tamo boraviti dva mjeseca. Go Vaslet, go!!
Ne mogu vjerovati, ali 70 posto ljudi kojih sam do sada susreo na putu upravo dolaze iz Francuske. I to iz Pariza. To je to! Francuzi su pravi putnici!

valset2Vaslet i njezinih zarađenih 1000 rupija!

16Promjena lokacije snimanja. Da, još uvijek smo u Bollywoodu

Fotogalerija Udaipura 

PUSHKAR

Iz Udaipura sam došao vlakom do Ajmera, gradića udaljenog 20 km od samog Pushkara. Tu distancu od 20 km dijeli veliko brdo kroz koje je bilo nemoguće izgraditi željezničku prugu. Jedina povezanost s Pushkarom je brdovita cesta. Prenatrpani autobusi puni ljudi svakih nekoliko minuta kreću istom. U Ajmeru upoznajem mladi par iz Francuske. Da, opet Francuzi! Primijetio sam da se malo teže snalaze na cesti i da nemaju baš odlučne odgovore na sve ove napade od dosadnih i napornih taksista! Odlučio sam da im pomognem i uskočio u nered, između njih i taksista, i izbavio iz zla. Momentalno smo postali prijatelji i zajedno sjeli u autobus za Pushkar.

Meuy i Aurel trenutno su na životnom putovanju! Zadnje dvije godine radili su razne poslove samo kako bi sakupili dovoljno para za ovaj put. Za njihov put oko svijeta!! Indija im je prva zemlja u toj njihovoj avanturi. Međutim, njihovo putovanje malo je više organizirano nego ovo moje, i s malo većim budžetom. Unaprijed su bookirali sve avionske karte, te u čak bookirali i neke rute koje će prelaziti s vlakom. Nisam mogao a da im ne održim predavanje o autostopu, te o iskustvima koja sam imao na cesti. Pošto nikada u životu nisu stopirali, prilično su se zainteresirali za moje priče i obećali da će pokušati stopirati na Tajlandu, njihovoj sljedećoj destinaciji!

SAMSUNG CAMERA PICTURESSelfi na vrhu brda za vrijeme zalaska sunca
Meuy i Aurel također nisu znali gdje će prenoćiti te smo zajedno hodali od hostela do hostela i tražili najjeftiniji smještaj. Kada je u pitanju pronalaženje jeftinog smještaja, ja sam ovdje malo u problemu! Većina soba u hostelima predodređena za dvoje što znači da se cijena uvijek dijeli na pola. Pola plaća jedna osoba, a drugu polovicu druga. Ja putujem sam i to je i razlog zašto uvijek tražim najjeftiniju moguću sobu na svijetu.
Francuzi su ubrzo pronašli sobu za 400 rupija po noći, ali to je za mene bilo itekako preskupo. Čiči na recepciji počeo sam objašnjavati o svom low-budget putovanju, ali ipak s malo više dramatiziranja. U sredini razgovora rekao mi je: “Hmmmm, znaš što? Možda imam nešto za tebe. Ajde, slijedi me. Idemo na terasu koja je smještena gore na krovu hostela”. Kao ono, na terasi jedan od najboljih smještaja koji sam ikada vidio!! Improvizirana limena sobica s obojenim plahtama koje se njišu na vjetru i služe kao pregrada, postao je moj momentalan dom. Za cijenu smo se dogovorili da će biti 125 rupija (12,5 kn) po noći! Savršeno!

29Improvizirajuća limena kučica na krovu hostela

31Unutarnji izgled kučice te moja privremena sobica

Pushkar je grad s tisuću hramova te jedan od najsvetijih hinduističkih gradova. Ujedno je i najšarenije mjesto koje sam ikada vidio!! Tisuće boja dolaze sa svih strana. Stvarno milina za oči!
U sredini grada nalazi se malo jezero prema kojemu svi imaju neko strahopoštovanje. Zašto? Ne znam. Naravno, jezero je sveto!! Postoji jedan stari mit o njemu. Jezero je nastalo od suza Boga Shive koji je plakao nakon smrti svoje žene Sati. Plakao je tako jako da su njegove suze stvorile dva jezera. Jedno je ovdje u Pushkaru, a drugo negdje u Pakistanu.

58Žene peru odjeću i ostalu tkaninu u svetom jezeru

85Majmuni svuda naokolo

 Puno lokalaca pričalo nam je o brdima kojima je grad omeđen. Jedno brdo pruža pogled za vrijeme izlaska, a drugo za vrijeme zalazak sunca. S Francuzima sam otišao u istraživanje!

39Prvo brdo i zalazak sunca

65Drugo brdo i izlazak sunca

Nakon što smo se vratili u guesthouse, Muey i Aurel odlučili su krenuti dalje. Čekala ih je jednodnevna vožnja vlakom do Varanasija, gradića na drugom kraju Indije. Nakon Varanasija idu u Nepal gdje ih čeka let za Tajland.
Meni je u ovoj mojoj sobici bilo toliko dobro da sam odlučio ovdje ostati još par dana.

90Ulice Pushkara

77Život na ulici

63Ulični prodavači

Fotogalerija Pushkara

Zadnji dan u Pushkaru na krovu restorana srećem Izraelku. Nakon rutine upoznavanja, gdje, što, kako i zašto, skačemo u ozbiljnije teme. Teme o Izraelu i njegovom položaja u svijetu. Znamo da je Izrael zemlja koju veliki dio svijeta ne voli, a pogotovo muslimanske zemlje koje su zabranile svakom Izraelcu da uđe u njihovu zemlju. Posljedice se osjećaju čak i na turistima koji žele putovati u Izrael. Ako jednog dana uđete u Izrael, i ako vam stave izraelsku vizu u putovnicu, to automatski znači da s tom putovnicom više ne možete ući u niti jednu muslimansku zemlju. Zbog tih sankcija od strane muslimanskih zemalja, Izrael je ubrzo napravio kompromis. Alternativu. Za sve turiste koji uđu u Izrael počeli su izdavati vize odvojene od putovnice, zasebne na A4 formatu koji služe kao pokaz. Međutim, to nije sve. Ako vam na granici također udare i štambilj u putovnicu, što nema veze s vizom, s tom putovnicom također ne možete ući u iste muslimanske zemlje. Opet zabranjeno! Samo jedan malen štambiljčić zezne sve! Kako bi se riješio i taj problem, Izrael je prestao lupati štambilje u putovnice stranaca.

Objašnjavao sam curi kako mi je Iran najbolja zemlja koju sam do sada posjetio. Ubrzo je utihnula, i šutjela neko vrijeme!  Hmmm, nisam siguran da li sam izabrao odličan trenutak da hvalim Iran. “Znaš kako je teško biti Izraelka izvan Izraela??”, priča mi. “Kada izađem iz svoje zemlje te odgovorim da sam iz Izraela, svi me počinju gledati s nekakvom sumnjom. Vrlo često prekrivam da sam iz Izraela ali me moj izgled i govor uvijek odaju”.
Žao mi je što curu nisam poslikao ali cura je jedna od najljepših stvorenja koje sam u životu vidio!! Svaka riječ koja je izlazila iz njezinih ustiju imala je neku svoju težinu. Oči su joj se počele puniti suzama koje je svim naporima pokušati sakriti od mene. Od cijelog razgovora ostalo mi je samo sjećanje na prikrivene suze! Na prekrivene suze jedne cure čija se patnja mogla osjetiti na dodir!

94Pogled s terase gdje smo zajedno provodili vrijeme
TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva