AZIJA Hrvatski VIJETNAM

Novi suputnik – Lucy

on
05/05/2018

Točno mi je mjesec dana trebalo da iz Saigona dođem u Hanoi. Trideset dana na leđima i 1800 km u ‘nogama’, kotačima, doslovce su me ubili. Moj tempo na prvu zvuči lagan i vrlo spor, ali vjerujte mi, vožnja Vijetnamom i više je nego zahtjevan posao. Loša cesta, gužva, 100 milijuna ljudi koliko živi ovdje, jako sunce, i nepredvidljiva kiša svakodnevno su me testirali. Bacali mi prepreke! Usporedio bih to ovako: u nekoj zapadnoj zemlji gdje su ceste bolje i ne tako natrpane, 100 kilometara vozite dva sata motorom. Ovdje se tih istih 100 km prelazi za otprilike 5 sati. Znači, i više nego duplo!

Ali, sve te činjenice više nisu niti bitne. Trenutno je jedino bitno da sam ostvario još jedan od svojih mnogobrojnih ciljeva na ovom putovanju. Iz Saigona doći u Hanoi, i to motorom. Spojiti dva najveća grada države. Spojiti jug sa sjeverom Vijetnama. To je jedna od onih ‘must to do’ stvari za učiniti ovdje, a ovdje sam bogami godinu i pol već!

Screen Shot 2018-05-05 at 12.14.51-1Evo rute po kojoj sam prolazio. Google kaže da se za 34 sata iz Saigona dođe u Hanoi. Ma nema on pojima! Ne zna on kako je voziti po Vijetnamu!

Ljubav

Što je zapravo ljubav? Misterija o kojoj su napisane mnogobrojne knjige, izrecitirani bezbrojni stihovi, i otpjevane nebrojive pjesme. I još uvijek ostala je velika misterija. Gdje joj je početak? A gdje kraj? Od kuda dolazi? Te kamo odlazi? Da li joj se prepustiti? Ili oduprijeti? Kako ju uopće definirati? Kako definirati ono što se ne može definirati? Kako opisati nešto što je neopisivo? Kako prepoznati pravu ljubav od prividne zaljubljenosti? Pitanja koja su mi posljednjih dana zaokupljale um i stezala prsni koš!

Najviše me počela gušiti činjenica što sam već mjesec dana odvojen od Lucy. Nije to puno vremena, ali opet, nekako je izgledalo puno. Iz dana u dan kamen u srcu bio mi je sve teži, te sam jedne večeri donio ODLUKU. Odlučio sam da tjedan dana pauziram ovo motorističko putovanja, te sam momentalno bookirao kartu, sjeo u avion, u sat i pol preletio to što sam mjesec dana prolazio s motorom, doletio u SAIGON, vidio se s Lucy, proveli par dana zajedno, u međuvremenu je ona dala otkaz kojeg već zadnje dvije godine daje, ja sam si u međuvremenu produžio vijetnamsku vizu na novih mjesec dana, ona je spakirala sve svoje stvari i nagurala ih u ruksak, ja sam već bio na odlasku nazad za Hanoi, ona mi se u zadnji tren pridružila, te smo na kraju zajedno sjeli u avion, i doletjeli u Hanoi!!! Ludnica, jel’ da?? 😉

Prije se nisam usudio pisati o svojim intimnim osjećajima i emocijama, ali sada više mi je sve ravno. Pišem o onome što točno osjećam i kako osjećam!

Prvobitan plan bio je da prva tri mjeseca sam samcat putujem po Vijetnamu, zatim po Laosu gdje bih prodao skuter te dalje nastavio autostopom za Tajland. Tamo bih se našao s Lucy. Ali evo, planovi se mijenjaju! Nepredvidljivo. Promjena je zapravo jedina konstanta ovog svijeta. Sve se izdogađalo baš onako kako se i trebalo izdogađati, spontano, samo od sebe, bez nekog forsiranja, kalkuliranja, baš onako ‘go with the flow’.

E sad se postavlja pitanje da li je to prava ljubav, ili samo trenutna zaljubljenost? Da li je to pravi put, ili još jedna slijepa ulica? Ali niti to pitanje trenutno nije bitno. Tu odluku donio sam spontano, iz srca, a ne iz glave. Za sada to je jedino bitno. Što će biti sutra, niti to više nije važno. Život se uvijek događa upravo sada, ovdje, ovog trenutka, trenutno! A ne negdje u budućnosti, ili još gore u prošlosti. Ovaj trenutak je sve što imamo i kad jedino možemo djelovati. O budućnosti i prošlosti možemo samo misliti i maštati.

Zato, skočio sam u taj avion, doletio u Saigon, ‘ukrao’ Lucy, vratio se u Hanoi gdje dalje nastavljamo zajedno! 😉

Screen Shot 2018-04-26 at 07.59.02-1Vožnja po Hanoi-u!

DSC01599-2-1Fotosejšn po gradu. Lucy se polako privikava na backpackerski život 😀

 

O ovom gradu već 15 mjeseci slušam razno razne priče. Hranili su me rečenicama kako su ljudi više konzervativniji, radikalno-političko nastrojeni nego od onih s juga, opasniji i zatvoreniji, grad zagušeniji, a promet gori! Međutim, sve to što sam čuo bile su riječi drugih ljudi, pogled kroz njihove oči, gledanje iz nekog njihovog kuta, njihove perspektive. Naučio sam da ne trebam ama baš nikoga slušati, niti slijediti nečije zaključke o bilo čemu. Sve to dolazi iz neke druge percepcije, nekog drugog poimanja svijeta, te na kraju neke druge glave.

Najbolje je otići na ‘mjesto događaja’ i sam pogledati svojim očima, sam se uvjeriti u realno stanje okoline, sam pronaći neku svoju istinu, te na kraju sam donijeti neki svoj zaključak!

Screen Shot 2018-05-08 at 14.55.57-1Hodam Hanoiom i donosim neki svoj zaključak 😉

DSC01642-1Uske ulice grada

 

Okrenuo se već četvrti dan kako smo ovdje i vrijeme je da krenemo. Sve je spremno, ali KAKO dalje?? Prvu strategiju koju smo imali za riješiti bila je kako dalje nastaviti zajedno? S kojim prijevoznim sredstvom? Postojale su samo dvije opcije: da li prodati moj motor i kupiti jedan veliki?? Ili ostaviti mog na miru i kupiti još jedan za Lucy, te dalje nastaviti s dva??
Još iz doba Saigona kada sam preko kaučsurfinga hostao ljude koji su mi u stan dolazili direkt iz Kambodže, Laosa, te sjevera Vijetnama, veći dio njih dolazio je upravo s tim velikim, starim, hrđavim motorima, najpopularnijim za backpackere. Većinom je u igri bila Honda Win, 100 kubika. Primijetio sam kako baš svaki putnik ima nekakav problem s motorom. Svi su s prstom pokazivali na mašinu! Najsmješnije je bilo što su za svakih novih prijeđenih cc 300 km morali posjetiti mehaničara! Lik je isti kvar otklonio, ali ‘naštelao’ točno tako da se opet pokvari nakon novih prijeđenih 300 km!
Mora da su svi mehaničari diljem Indokine u nekavom dogovoru kako izmusti pare turistima. Druge nema!

Stvarno ne želim ovisiti o mehaničaru. Moj motorčić je super i nakon 5000 km koliko sam već prevagnuo s njime. Ide ko zmaj, samo od sebe, bez mehaničarske pomoći. Čak niti ne mijenjam ulje nakon 500 km kako mi je rečeno, nego tek nakon 2000 km! I dalje ide ko zmaj! Počeo smo s Lucy brojati svu prtljagu koju imamo i shvatili ako i kupimo Hondu Win, bez obzira što je duplo veća od mog, nećemo moći uzeti svu prtljagu koju imamo. Zapravo, niti najveći motor na svijetu ne može nositi sve ovo što smo donijeli ovdje.
Ništa, zajebi sve to. Nabavili smo broj, otišli lokalnom mehaničaru, i kupili još jedan motor. Za Lucy. Upecali smo totalno identičan skuter kao što je moj. Yamaha Nouvo 2!

IMG_2245Sklopljeni deal kod mehaničara! Novi motor platili smo 270 dolara. Nije loše.

 

Dva putnika, dva motora, jedan cilj!

Krećemo iz Hanoi-a po totalnom sivom, tmurnom, dosadnom, onako ‘ubi Bože’ danu. Ceste prepune ogromnih i glasnih kamiona, autobusa, dizalica, bagera, rijeke motora dižu nam nervozu za ljestvicu više. Barem meni. Da sve bude još gore, prati nas dooooosadna kiša koja nam baca entuzijazam na samo dno dna. Ne bih se čudio da pada samo po nama i prati samo nas!! Često pogledavam Lucy u čijim očima vidim kako sama sebe ispituje: “Koji vrag? Zašto sam uopće ovdje? Zbog toga sam dala otkaz??”

Dan je sve teži i teži, a noć opasno počinje prijetiti, te podlim osmjehom na licu obraćajući nam se rečenicom: “Još samo malo i moji ste!!” To je to, ubrzo moramo naći nekakav smještaj, prenoćište, jer do Ha Long-a danas nećemo stići. Skrećemo u prvo selo na koje nailazimo, i vozeći se gore-dolje skeniramo gdje da podignemo šator. Ulice su uske i popunjene kućama, nigdje praznog mjesta za kampirati.

“Ok, promjena taktike” zaviknem i zaustavljam se. “Idemo do prve kuće i pitat ćemo lokalce za smještaj”.

DSC01706-1U ovoj maloj ‘džunglici’ ispred vladine zgrade digli smo šatore

DSC01702-1Groblje ratnih heroja odmah do nas

DSC01701-1Dva motora i dva šatora. Totalno smo pretjerali 😉

DSC01698-1Klinac je sve to promatrao iz pozadine!

Već nakon ručka kojeg smo maznuli u gradu koji se ne razlikuje od svih ostalih u Vijetnamu, ako mene pitate svi vijetnamski gradovi totalno su isti, dolazimo do mjesta gdje kreće trajekt za otok Cat Ba. Otok koji leži u centru Ha Long zaljeva, otok oko kojeg se nalaze na tisuće manjih otočića što i čini ovaj zaljev tako posebnim, veličanstvenim. Otok je u samom centru zbivanja! Na njega dolazimo s njegove zapadne strane, točke koja je poznata samo lokalcima. Kartu za trajekt, za dvije osobe i dva motora platili smo samo 2 dolara. S one druge strane, s njegove sjeverne cijena trajekta kreće se trostruko više. S te strane većinom dolaze turisti tako da ih lokalci deru na sve strane!

Svi su se ukrcali! Trajekt je upalio motore, podigao vrata i krenuo!

IMG_2255“Lucy, primi se. Polijećemo! Ha Long Bay-u, sad si naš! Sve smo ti bliže i bliže!!”

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva