AZIJA Hrvatski TURSKA

Turska, 2.dio – neplaniran odlazak u Gruziju

on
20/12/2015

Nakon dva tjedana lutanja po Turskoj gdje sam posjetio predivnu i drevnu pokrajnu Cappadociu, vratio sam se u njezin glavni grad, Ankaru. Vratio sam se iz više razloga, ali najvažnije je to što je ovdje pakistanska ambasada koju moram posjetiti ako želim ući u Pakistan….a stvarno želim. Pakistanci su inače jako radikalni kada je u pitanju ‘dizanje’ vize izvan svoje zemlje. Po pričama koje već duže vrijeme slušam, vrlo je teško, skoro pa i ne moguće, dobiti njihovu vizu u nekoj drugoj, tuđoj zemlji. Trebao sam to obaviti još prije dva mjeseca u Sarajevu, gdje se ujedno nalazi i pakistanska ambasada koja pokriva hrvatske državljanine. Ali eto, nisam!! Tamo sam proveo tjedan dana, ali nije mi niti na kraj pameti bilo da učinim to, te sada imam posljedice koje mi kompliciraju putovanje, odnosno život.

Tako da, trenutno imam par opcija. Jedna je da ovdje u Ankari zatražim pakistansku vizu….premda je jako mala šansa za to. Druga opcija je da njihovu vizu zatražim u Teheranu, u Iranu, što je isto malo škakljivo, i nelako za obaviti. Ako me u kojem slučaju i u Iranu odbiju, onda mogu zaboraviti na Pakistan, i u Iranu pokrenuti postupak za afganistansku vizu. Ako mi uspije i ako dobijem afganistansku vizu, morat ću iz njegovog glavnog grada, Kabula, letjeti za Indiju. S tim letom prekršit ću i sam naziv ovog projekta “Autostopom do Novog Zelanda” gdje se onda to u potpunosti neće ostvariti. Ako mi odbiju afganistansku vizu, onda ću morati kupiti avionsku kartu iz Teherana i također odletjeti do Indije. Ali, kako da kupim avionsku kartu iz Teherana kad nemam još Iransku vizu??? Sad pitanje za vas; da li ste si zapamtili što sam ja sada sve ove nabrojio? Koje su mi sve opcije?? Maaaa, i bolje da niste. Uglavnom, sve je povezano. Totalni labirint. Problemi i komplikacije.

Svanulo je jutro. Savršeni dan da otiđem u pakistansku ambasadu. Oblačim jaknu, izlazim iz stana, te na samim izlaznim vratima nešto mi je počelo odzvanjati u glavi. Prisjetio sam se jučerašnjeg razgovora koji sam vodio s Alenom, prijateljem iz Hrvatske, u kojemu je spomenuo kako je upoznao neke Nijemce koji planiraju ići s brodom iz Irana za Dubai, te dalje iz Dubaija do Indije. Naravno, također s brodom.

Hmmmm. Podigao sam lijevu obrvu, zatvorio vrata, sjeo i otvorio laptop. Nakon par minuta surfanja po forumima i google maps-u, nova odluka je pala. Ne idem ja danas u nikakvu pakistansku, niti u nikakvu afganistansku ambasadu. Upravo sam promijenio plan te prvo idem u Iran, te iz Irana brodom u Dubai…te nakon Dubaija s brodom u Indiju. Da, to je to. To je moj novi plan!! Najnoviji. Najbolji. I trenutno mi zvuči najlogičniji, i najzanimljiviji. Hrvati za Ujedinjene Arapske Emirate ne trebaju vizu tako da je i to vjetar u leđa. Da da ljudi, trebao sam se vratiti u Ankaru da mi tek ovdje svane ova super, i izvediva ideja!

Cura koja me ovdje ugostila preko kaučsurfinga zove se Merve. Titula joj je profesorica engleskog jezika. Tako da, sada mogu započeti rečenicu s njezinom titulom; profesorica Merve jako je otmjena i privlačna žena, koja radi sve sa stilom. Njezin ogroman četverosoban stan krasi nekakav moderno-avangardni stil! U svakoj prostoriji nalazi se drugačiji namještaj, stilski odabrani baš za tu prostoriju, te na svakom zidu vise različiti detalji koji se podudaraju upravo s tim namještajem. Ma, stan joj je zaprepašćujući. Merve me dočekala s pripremljenom večerom, te niotkuda, onako ispod stola, izvadila je šest piva. Ma Merve, volim teeee!. Kako putujem sve dalje i dalje, tako su mi kaučsurferi sve bolji i bolji. Jedan dan, mislim da je to bio treći dan boravka kod nje, vodila me na posao, u svoju školu na sat engleskog jezika. U jednom trenutku preuzeo sam njezin posao, sjeo za njezin stol i ‘postao’ profesor. Inzistirala je da to učinim, barem na 15-ak minuta. Učenici su me zasipali pitanjima; “Od kuda si?”, “Kako se zoveš?”, “Zašto si tako visok?”, “Što radiš ovdje?”. Mislim da sada ponosno mogu reći da sam u jednoj turskoj školi održao kratko predavanje englesko-hrvatskog jezika. Radnja koja definitivno ulazi u moj novi životopis.

Merve nije ‘religiozna’ žena kao one dvije kaučsurferice iz Ankare kod kojih sam bio prije par tjedana, cure iz prošlog bloga. Subotu navečer nismo proveli zatvoreni u sobi nego smo otišli van, u život….čitaj; otišli smo se opiti, odnosno ‘ubiti’ od alkohola. Doslovce me primila za ruku i odvela u grad, u subotnji izlazak, ispunjen subotnjom noćnom atmosferom. Merve je to, naravno, isto uradila sa stilom. S telefonskim pozivom organizirala je doček izbacivača koji nas je odveo na drugi kat gdje se ujedno nalazi i klub, narudžbu posebne glazbe, te za kraj…rezervaciju stola na kojemu se nalazila boca vina samo za nas. Ma Merve, volim teeee! Da li sam to već rekao?? Sve u svemu, bila je to jedna duga, zanimljiva i nezaboravna noć!!!

Merve

Da se nisam vratio u Ankaru, u glavi bi mi ostala religiozna i spokojna slika grada. Povratkom ovdje, Ankaru sam doživio totalno drugačije nego što sam ju doživio prije par tjedana. Totalno drugačije iskustvo koje sam trenutno proživljavao ovdje pružilo mi je priliku da iste stvari gledan iz druge perspektive. Zapravo, različita iskustva su ta koja nam mijenjaju sveukupnu percepciju starog i uvjetovanog načina razmišljanja. Sve što trebamo je svijet oko sebe samo pogledati nekim drugim, novim očima, iz nekog drugog kuta. Dobro je, učim polako….tek sam dva mjeseca na putu.

Otkucavaju mi zadnji dani surfanja kod Merve i pada mi još jedna, nova, najnovija odluka. Pošto ću još neko vrijeme morati čekati tu famoznu Iransku vizu koju sam, bdw. aplicirao prije koji dan, odlučio sam sa svojim putovanjem krenuti naprijed. Ako ništa drugo, bar u neku susjedu zemlju iz koje ću se kasnije opet vratiti ovdje. Odluka je pala na GRUZIJU. Da da, Gruzija, to je moja sljedeća destinacija. Zemlja graniči s Turskom i udaljen sam ‘samo’ 1000 km od nje. U Gruziju će za par dana stići Alen, moj dugogodišnji prijatelj iz Hrvatske koji već 4 mjeseca putuje s kamperom po Europi, i baš Gruzija mu je sljedeća destinacija. Ako nam se zvijezde nasmiješe i spoje nas u Gruziji, to će biti jednostavno SAVRŠENO!

Vadim crni marker i na kartonu pišem “Batumi”, malen gradić na obali Crnog Mora, udaljen točno 940 km od Ankare. Ma što je to za jednog autostopera 😉

Izljubio sam se s Merve i zahvalio joj se na prekrasnom gostoprimstvu. O Merve Merve, zašto te nisam prije upoznao??

Stavljam ruksak na leđa i pičim prema cesti, te palcem prema Gruziji…

batumi I

Dva dana kasnije…

Pogodite gdje sam?? U GRUZIJI!!!

Na granicu dolazim oko ponoć gdje prolazim preko tri kontrole, te konačno u, pazite sad u DVA UJUTRO, ulazim u Gruziju. Zašto? Kako u 2 a ne u ponoć?? Zato što je između Turske i Gruzije vremenska razlika dva sata!! Prošao sam samo 100 metara i došao sam dva sata u budućnost :D. Jedan sat se prepisuje zbog vremenske zone, a drugi sat zato što se Gruzijci ne prebacuju na zimsko vrijeme. Imaju to svoje jedno fiksno vrijeme koje, za razliku od ostalih zemalja, nikada ne diraju.

Ubrzo se nalazim s već spomenutim prijateljem koji me pokupio na samoj granici. Uhh, nakon dva dana životarenja i klošarenja po cesti, ispred mene otvaraju se vrata kampera i nadzire se smiješak od uha do uha. Alen i njegova cura pričekali su me na najtopliji mogući način. Eeee, za ovo se je isplatilo stopirati dva dana.

12362686_10206515081933922_5710368900799679769_o

Oni su u Gruziju, točnije u Batumi, stigli prije dva dana, te su tamo upoznali Lusiju, curu koja ih je ugostila. Lusija je iz Kazahstana kojeg je napustila prije dvije godine, te krenula na neko svoje životno putovanje. Nakon mjesece i mjesece provedene u različitim državama, ovdje je došla samo kako bi se odmorila od konstantnog putovanja. Iznajmila je stan na 2-3 mjeseca i pronašla privremeni posao kako bi zaradila neke novčiće, i nastavila dalje…’put pod noge’. Zbog dvije godine ‘na cesti’, Lusija priča 5 jezika…a pazite, tek je ušla u svoju 20-u godinu života!

Dan poslije, u Lusijin stan u kojemu sam na kraju i ja završio, došla su još tri Nijemca. Jedan je dokvačio na biciklu, a dva su dojahala s autostopom. Robert je s biciklom dokvačio iz Istanbula, a Gustav i Rudolph već mjesec dana stopiraju po Turskoj, te su na kraju završili ovdje. Nakon što ‘završi’ s Gruzijom, Robert se s avionom vraća u Berlin gdje s obitelji planira provesti Božićne blagdane, te odmah nakon ‘Nove Godine’ stavlja bicikl u avion za Nepal iz kojeg će dalje nastaviti pedalirati. A Gustav i Rudolph….eeeehh, oni svaki dan naprave neki novi plan! Zadnje što su odlučili bio je povratak za Istanbul gdje će si sređivati vizu za Indiju, te početkom godine letjeti za istu. Ali…to nije sve!! Dan poslije Lusija ugošćuje još 2 kaučsurfera iz Ukrajine!! Tako da, u jednom trenutku u vrlo malenom Lusijinom stanu ‘živjelo’ je devetero ljudi :D. Kada je stan popunjen s devetero putnika, te svaki od njih, odnosno od nas, ima neku svoju priču kako je dospio ovdje….morate shvatiti da nema mjesta za dosadu!! Pošto je tih dana kiša lijala kao da dolazi kraj svijeta, po cijele dane bili smo zarobljeni u stanu, te međusobno izmjenjivali priče i iskustva s putovanja….gdje je tko bio, kamo tko ide, tko je koga sve upoznao na putu, što je naučio s putovanja!! Dolaskom noći, radnje su ostale iste samo nam se uvijek pridružio i deseti putnik….CHACHA, gruzijska rakija.

Batumi all

Već drugi dan što sam bio ovdje, načuo sam priče što su odzvanjale po ulicama Batumija da se ovdje bez problema može srediti Iranska viza! Pazite sad…i to u jednom danu!!! Pao sam na iste i krenuo putem glasina te sljedeći dan posjetio Iransku ambasadu. Otvorio sam vrata i zagledao Iranac za pultom kako ne radi ništa. Na pitanje da li ovdje mogu dobiti Iransku vizu, čiča mi je potvrdio pozitivno!! BTW., ovo mi je prvi puta da mi je jedna ambasada rekla nešto pozitivno! Čiča je rekao da uopće nema nikakvog problema i da mu samo dadem putovnicu, sliku i pare. Ovdje za vizu ne treba nikakav authorization code kojeg već tri tjedna čekam, niti nikakvi posebni dokumenti.

ALI, opet taj ali…u mojem slučaju postoji samo jedan mali uvjet za dobivanje vize. Ambasador mi govori da moram obrijati cijelu bradu jer izgledam kao terorist. Ufff!!! Kako da to objasnim svojem egu??? Već ga kako već vrišti iznutra. Ali ako je to jedina solucija….ma brijem što god treba. Evo, predstavljam vam kako u Gruzijskom Batumiju dobiti iransku vizu u 6 koraka…

STEP 11.jpg

STEP 22.jpg

STEP 33.jpg

STEP 425

STEP 54.jpg

STEP 65.jpg

Batumi je totalno ne-gruzijski grad. Prije par godina u grad je doletjelo par opasnih američkih biznismena, s aktovkama, te su počeli naveliko ulagati u grad. Od tog dana, sve se počelo mijenjati. Jedan običan, malen, uspavan i zaboravljen grad na obali Crnog mora, odjednom je počeo pokazivati svoje zube. Dizalice, bageri i ostale naprave izviru iz svakog ćoška, zgrade se dižu kao gljive, a glamour iz dana u dan sve više raste. Glavni fokus ulagača su skupocjenih luksuznih hoteli, te kockarnice i kasina od kojih neki i sada već rade. Kako se sada stvari razvijaju, mislim da će kroz par godina Batumi postati novi mali Dubai.

batumi7.jpgluka.jpgplaža3.jpgplaža10.jpg

Nego, zavirimo mi malo u unutrašnjost Gruzije. Zavirimo u samu njezinu srž i vidimo što Gruzija jest. Jedan dan posjetili smo Kutaisi. Grad koji je smješten oko 150 km u unutrašnjosti, te grad u kojemu vrijeme, ne da stoji, nego ide prema natrag. Ne znam što se dogodilo s tim gradom, da li je to prava Gruzija, ili ne….ali grad mi je totalno čudan, hladan, neprimamljiv!

Kutajsi.jpgtrznica2.jpg

Na blatnom polu-potopljenom makadamu nalazi se ulica. Svako jutro na njemu izraste privremena tržnica. Na licima prodavača koji žive od te ulice vidi se kako ih gazi težina svakodnevice. Ispod nasilnog polusmiješka izvire iscrpljenost života. Cigarete i Chacha (gruzijska rakija) jedine su dvije supstance koje im kolko-tolko ublaže ovaj težak dan. Zbunjeni im se pogledi zaustavljaju na nama “turistima” koji uzvraćamo istom mjerom. Zbunjenost pršti na sve strane. Nemirni vozači ulaze u gužvu baš gdje ima najviše ljudi. Truba im je jedina komunikacija koja rješava privremene probleme. Starac sa zadnjim atomima snage gura kolica puna smeća. Prestrašeni pas s jednom polomljenom nogom skakuće preko lokve vode i milim pogledom moli za hranu….

Eto, tako bi opisao ovo surovo jutro u centru Kutaisija. Nadam se da sam ugazio u najmračniji dio Gruzije. Jer ako nisam, jao si ga Gruzijcima…

Kutajsi3.jpg

 

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva