AZIJA Hrvatski INDIJA

Volontiranje u školi s ugroženom djecom

on
19/09/2016

“Chandra?”.
“Da, ja sam Chandra, direktorica škole. Gdje si tako dugo? Rekao si da ćeš doći prije par dana.”
“Ma, što da ti velim. Indija.”
“Ma nema veze, bitno da si došao.
“Ok, slijedi me.”

Ubrzo završavamo u njezinom uredu, u zgradi gdje se održavaju nastave.
Chandra je pozvala djecu te su mi pjevanjem zaželjela dobrodošlicu. Nakon što su završili, svako dijete posebno stavilo mi je Khadu’ oko vrata, tradicionalan budistički šal kao znak pažnje kojim zažele dobrodošlicu svakome strancu!

“Ovo je Tom. On će sljedećih nekoliko tjedana biti vaš novi učitelj.”
“Hello, Sir”, klinci u jedan glas. “Od sutra kreće s nastavom. Bit će vam učitelj informatike”.

chandra

Chandra, ravnateljica škole

Međutim, umjesto da sam krenuo s nastavnom, sutradan sam dobio ogromnu vrućinu!!!
Pet dana puta koja su iza mene definitivno su zaslužna za to. Nakon što sam 3 tjedna proveo u Kathmanduu gdje se nisam praktički micao iz kuće, tijelo mi izgleda nije bilo spremno na dane i dane koje sam proveo na cesti!

Par dana prije u autobusu na nepalsko-indijskoj granici upiknula su me dva velika komarca! Komarca kakve nikada nisam vidio! Veliki, prugasti, plavo-šareni!!
“Ne, to ne sluti na dobro”. Kao i svaki stranac odmah sam pomislio da sam dobio malariju! Momentalno! Inače, strah od te bolesti duboko je ukrojen u svakom putniku koji kruži po tropskim zemljama. Sa svakim s kime sam se susreo i započeo razgovor o njoj, odgovori su bili isti: “Joj, samo ne malarija!”

Cijeli dan ležao sam u krevetu s mislima da imam upravo malariju! Drugo jutro u sobu mi je došla starija žena, jednom nogom ozbiljno već bakica, te mi je donijela čaj i kekse. Nakon par izgovorenih riječi, žena se počela moliti za mene. Doslovno! Slušanje njezinih molitva koje izgovara na indijskom te sklopljenih šaka, zvuči vrlo ozbiljno!!
“Da li sam stvarno tako bolestan? Da li se trebam brinuti? Ili je to samo njihov običaj?”
Pala je noć! Temperatura mi se nije snizila. Zapravo, bila je toliko visoka da si ju nisam usudio izmjeriti! U sobu mi je došla ponoćna vizita (Chandra i kuharica) i uvjerile me da sigurno imam Dengue, neki drugi virus koji prenose komarci!! Malo manje opasniji, ali vrlo sličan malariji. “Mislim da bi trebali do doktora”, izusti Chandra. “Da, Tom, obavezno moramo k doktoru ići”, nadoveže se kuharica.
Uz par minuta objašnjavanja uspio sam ih nagovoriti da pričekamo jutro. “Ako mi ujutro neće biti bolje, tada idemo”, odgovorim i nasilu zaspim.

Drugi dan bilo mi je malo bolje, ali vrućina me još uvijek šamarala. I taj dan proveo sam u krevetu. Zacementiran! Tek treći dan iznenadna sam ozdravio!! Sve moje vrućine i Dengue instantno su nestale! Zapele negdje duboko u noći! I više se nisu pojavile!!

“Ok, tri dana sam u krevetu, sad je vrijeme da vidim uopće di sam ja to!!”  Odlazim u razgledavanje sela, škole i upoznajem klince. Pronalazim par njih da im održim sat informatike! Pošto nikada nisu bili u doticaju s kompjuterom, krećemo iz samog početka. Tipkanje po tipkovnici i pisanje u Word-u. Većinom su tipkali svoje ime, prezime, koliko godina imaju, gdje žive, u koji razred idu, i tko im je najbolji prijatelj! Djeca su instantno poludjela i tipkanje po kompjuteru te sat informatike iznenadna im je postao najdraži predmet!

2Moj prvi razred 😉

Par dana kasnije na vrata nam je pokucala snažna ogromna monsunska kiša! Nije se gasila tri dana i tri noći!! Drugi dana padanja u cijelome selu i okolici nestao je internet! Jednostavno ga je kiša isprala! Wi-fi više nije radio i telekomunikacijske kompanije su otkazale! Pričaju da se to nikada nije dogodilo. Ako sam želio na internet, morao sam ići do trećeg sela koje je udaljeno sat vremena hodanja! S povratkom dva sata hoda! Prihvatio sam to kao svakodnevni polu-treking zato što je priroda ovdje stvarno prekrasna. Čak bih rekao da ima neke poveznice s onom gore na Annapurni. Ovaj dio Indije i onako se  nalazi se u podnožju Himalaje.

96Pogled iz sobe u kojoj su me smjestili

Moje svakodnevno noćno vraćanje u školu primijetila je Chandra i rekla kako cesta po kojoj se vraćam uopće nije sigurna. Pričala kako se na njoj desilo par smrtnih slučajeva. Par puta pronađeni su bili mrtvaci koji su misteriozno ležali kraj ceste!! Misteriozno zato što auto nije bio uzrok njihovoj sudbini. Međutim, njezine riječi dodirivale su malo drugačije priče. One mitologijske. Priče o nekom stvorenju koje napada kad se spusti mrak, i zavlada ovim šumama! Chupakabra!!
Unatoč svemu tome i mojem totalno nepovjerenju u njezine priče, nastavio sam svoje izlete u grad. Ali ipak, vraćanja u školu bila su malo opreznija. Kad vam netko napuni glavu s takvim nečime, teško je ne misliti na to!!
To je već drugi put da sam na ovom putovanju slušao ‘mitologijske’ priče.
Prije 8 mjeseci kada sam bio u Iranu te se vratio s iranskog otoka Hormuza u obalni grad Bandar Abbas, čovjek koji me je pokupio započeo je priču: “Znaš da na Hormuz ne smiješ biti sam po noći? Puno ljudi koji su se uputili i hodali njegovom istočnom stranom, jednostavno su nestali i nikada nisu pronađeni. Ima jedna zvijer koja šeće mračnim otokom i otima ljude!!”
“Sve što si mi sada rekao, ništa ti ne vjerujem”, mislim u sebi.

Kao klinci svi smo pričali slične priče i strašili se istima. Ali, kad vam te iste priče pričaju ljudi koji vam mogu biti nekakav autoritet, možda ipak ima nešto u njima??
Ma neeeee!! I dalje ne vjerujem u njih, niti u jednu njihovu riječ!! Sorry Chandra, ali jednostavno ne mogu ovo vjerovati!! Niti ću ikada vjerovati!

untitled-62S ostalim učiteljicama

Sikkim je mala savezna državica koju si je Indija tek prije 40-ak godina prisvojila. To područje specifično je po tome što se u krugu od 60 km nalaze četiri države! Butan, Nepal, Kina i Bangladeš! Isto tako, na tom području Indije zastupljeno je nekoliko različitih religija koje su izgradile svoje pripadajuće svete ustanove (hinduizam, budizam, kršćanstvo, islam… )
Unatoč svim tim RAZLIKAMA koje su nastale kao posljedica različitih ljudskih uvjerenja, ljepota života ovdje pobjeđuje iste.

sikkim

St. Xavier’s English school’

Puno ime škole gdje volontiram! U ovom kraju jedina je škola koja se bavi s ugroženom djecom. Većina djece je ili bez roditelja, ili samo s jednim koji se zbog financija ne može brinuti o djetetu i čija sudbina na kraju i završi u ovoj školi. Škola ma dvije zgrade. Jedna služi za održavanje nastave, a druga kao njihov dom. Uvjeti u kojima žive ne prate uobičajene standarde života. Uvjeti su daleko ispod prosječni! 20-ero djece koliko ih ovdje živi spavaju u samo dvije sobe!! Posebno dečki i posebno cure. Ako se jedan slučajno razboli, za sobom većinom povuče ostatak sobe. Kad se u selo spusti debela zima, koja je u ovim područjima stvarno zubata, svi se sele dolje u kuhinju i spavaju pokraj ogromne peći na drva. Električne grijalice su preslabe da zagriju prostorije na katu. Nemaju mogućnosti da svakodnevno kupuju pitku vodu te vodu sa slavine prekuhavaju. Zbog nedostatka novaca koji može pružiti bolje uvjete bolesnom djetetu, prošle godine je jedan učenik umro! Nisu imali dovoljno novaca da ga odvedu u veliku pravu bolnicu. Zbog tog događaja Chandra se dan danas osjeća krivom. Škola koja treba pomoć na svim područjima. Ali, financijsku najviše!!

92Jedna od dvije soba gdje djeca spavaju

93Učionica

47Ludi klinci 😉

 

Fotogalerija djece!

Budistički monasi!

Nakon tjedan dana volontiranja na vrata su nam pokucali budistički monasi!! Dolaze samo jednom godišnje i ostanu tjedan dana. S meditacijama, mantrama i molitvama pune školu pozitivnom energijom! Bilo mi je jako zanimljivo promatrati njihove rutine.
Uvijek kada bi negdje sjeli, većinom je to prilikom obroka, rasporede se tako da sjede po duhovnom napretku! Najiskusniji uvijek sjedi desno, te se prema duhovnom iskustvu svi ostali rasporede do njega. Skroz lijevi je ‘duhovno najmlađi’, te ih uslužuje. U znak časti prema strancu, njihov ‘vođa’ mi je prilikom svakog obroka prepustio mjesto do sebe. Što i nije čest slučaj u njihovom svijetu! Mijesto gdje se sjedi je jako bitno. Unatoč svemu prepustio mi je mjesto i nazvao me bratom!! Srce od čovjeka!

67Prilikom obroka. Ovaj skroz desni je njihov vođa, Gurung!

Prije par mjeseci Gurung (najiskusniji monah – vođa) završio je svoju šestogodišnju meditaciju!! Da!! Šest godina je meditirao! Sve to vrijeme boravio je u pećini iz koje nije izlazio! Puštao je kosu, bradu i nokte! I meditirao!! Nakon 6 godina meditacije koju je uspješno položio, dodijeljen mu je veći status među monasima.
Chandra mi je rekla kako Gurung također može i levitirati!! Nisam preispitao njezine riječi iz dva razloga. Prvi razlog – ako bi saznao da su njezine riječi samo slijepo vjerovanje, razočarao bi se u iste. Drugi razlog – ako je to slučajno i istina, ne bi mi bilo jasno kako je to moguće. Tako da sam njezine riječi ostavio neka vise negdje u zraku. Nedorečene. Mistične.

Zbog izoliranog života kojeg vode, engleski jezik nije im jača strana. Kada smo se svi zajedno nalazili za istim stolom, pokušavali su održavati nekako komunikaciju sa mnom. Barem nešto, jednostavno! Većinom je to radio Gurung dok su mu se svi ostali smijali naglas. Ko’ velika djeca! Jedine riječi koje su izlazile iz njegovih ustiju bile su “nice”, “brother”, “so good”, “this is so good”, “thank you”. Na kraju krajeva, i to je bilo dovoljno!

Svakog dana u 4 sata ujutro hladnim planinskim zrakom čuo se zvuk trube. Tom radnjom započeli su svoj dan. Nakon trubljenja vratili su se u sobu koju smo dekorirali samo za njih, te su započeli s jutarnjim ritualom. Mantranje i molitva trajala im je sve do 9 sati te bi svi zajedno krenuli na doručak. Nakon doručka krenuo im je drugi ritual koje je trajao sve do 12 sati, do ručka. Naravno, opet sam im se pridružio. Nakon ručka, opet su se vratili u svoju sobu gdje su nastavili s ritualima i iz nje nisu izlazili sve do 7 sati navečer. Slijedila je večere gdje sam im se opet pridružio!
Dan im je završavao u 9 navečer te bi tada po zadnji puta otišli u svoju sobu i ugasili svjetlo.

untitled-74Dung-Chen, trube koje se daleko čuju!

66Svako jutro prilikom ceremonije jedan od monaha palio bi tamjan

untitled-71Gurung vodi ceremoniju. Mantranje u tijeku

untitled-72‘Nag’, budistički bubanj

Eto, tako izgleda uobičajeni dan jednog budističko-tibetanskog monaha. Izgleda jednostavno, ali vjerujte mi da nije lako biti monah. Niti najmanje. Toliko odricanja da glava zaboli! Sedmog dana boravka, pokupili su svoje trube, i nestali!! Ma vratit će se oni! Sljedeće godine!

83

Kako bi mi se zahvalili što sam sve te dane volontirao i proveo s njima, dan prije odlaska djeca su mi priredila priredbu u trajanju od pola sata. Samo za mene. Predivno i dirljivo iskustvo koje nikad neću zaboraviti! Kakvi dobri ljudi!! Ima nade!! U nekim skrivenim kutcima svijeta ipak ima nade za ovo čovječanstvo!! Osamnaest dana gledao sam kako istinska dobrota iz samog srca pobjeđuje ovu današnju ljudsku uvjetovanu i prljavu svakodnevicu koja nas svugdje okružuje.
Došao sam tamo s ciljem da ih nešto naučim. Na kraju sam ja taj koji je učio od njih!!
Hvala vam još jednom na svemu!!!

20160712_145009Prilikom ceremonije stavili su mi nekoliko Khada oko vrata budistički šal kao znak pažnje

 

I za kraj…

Pošto me je njihova dobrota i njihov način gledanja na svijet potaknulo na duboko razmišljanje o ljudima koji stvarno trebaju pomoć, odlučio sam da nešto učinim za njih.
Kroz tjedan-dva pokrenut ću jednu malu kampanju što ću učiniti preko globalne crowdfunding stranice INDIEGOGO. Sve zamišljene projekte te humanitarne akcije uz malo truda preko istoimene stranice moguće je ostvariti.

Svi vi koji ovo čitate i želite nekako pomoći, ostanite u niskom startu jer ću uskoro u medije izaći s istoimenom kampanjom preko koje im možemo svi zajedno nekako pomoći.

Hvala!

.95

 

 

TAGS
RELATED POSTS

LEAVE A COMMENT

Tomica Kristić
Croatia

Moje ime je Tomica i trenutno sam na svom životnom putovanju. Plan puta je jednostavan; iz Hrvatske do Novog Zelanda, i to autostopom. Sve je započelo u listopadu 2015. godine kada sam samo s 1500 eura u džepu krenuo stao na cestu i počeo stopirati. U početku sam mislio da će mi do Novog Zelanda trebati samo dvije godine, ali evo, dvije su već daleko iza mene, a ja sam već debelo u četvrtoj godini na puta. Pišem, fotografiram, smijem se, plaćem, ljubim, tugujem…živim punim plučima. Na ovoj stranici možete pratiti moje postove u kojima opisujem iskustva s putovanja.

Arhiva